Kolumne

ponedjeljak, 5. lipnja 2017.

Marijana Kralj | O...


Sestru nemam. Moj brat ne piše ni pjesme ni priče iako ih sve jako dobro razumije. Ni otac mi ni majka nisu pisali priče iako su ih vješto krojili. Vrijedno su radili, znoj rukom brisali. Nitko se ni od rodbine ne bavi pisanjem. Svi žure, jure, zgrću i razgrću. U njihovim ladicama nema mnogo papira natopljenih suzama. Samo torbe, torbice i novčanici. Kad me oni pozovu na ručak, sa sobom donesem priču. Netom napisanu. I čitam im živom riječi. Oni tek suze brišu i uzdišu:

- Ah, ona! Ah, ta!

Njihove su juhe savršene. Njihovi su kolači nenadmašni, a ja im skupljam mrvice i u stihove riječi ih utiskujem. Pletem im slapove i puštam da ponekad isteku i padnu iz njihovih očiju. Oči do očiju.

S koljena na koljeno. Netko će na mojem koljenu zaspati pa usnuti pa san zapisati. Donijet će priču sa sobom na rođendan ili neku obljetnicu. Sjećanja će poteći,  ovaj puta u kaskadama. Virovi će nekoga povući za sobom. Vrijedi se rađati u stihovima riječi koje služe nečemu.

Velika je to sreća potanko znati na kakvom se svijetu živi, sve njegove epizode pratiti, a nijednu seriju ne gledati jer mora netko i gredice s tratinčicama zasaditi, u parove, trokute  i četverokute ih združiti pa samo micati usnicama, a ne govoriti. Privlači me takva Ljubav i ne mogu si više pomoći.

Presipala sam sve gredice s tratinčicama iz posude u posudu. Prije toga sam ih dobro protresla,
promatrala ih više nego okom i....usnula.

Sestru nemam. Od mojih nitko ne piše.

Nema komentara :

Objavi komentar