Kolumne

ponedjeljak, 5. lipnja 2017.

Zdravka Prnić | Chamelea gallina


Odlučio je. Više neće ustajati. Čemu? Što će se promijeniti ako ne ustane? Zvono na sv. Josipu će i dalje pozivati na molitvu. Nervozni poštar će oko deset nestrpljivo pritiskati  sva zvona na parlafonu, jer ne želi sačekati da mu netko otvori vrata portuna. Što on zna o jutru koje beskonačno traje? Više nije navijao budilicu. Ionako su ga jutrom budile dosadne zrake sunca što su se zavlačile među raspucane rolete. Najprije je mislio popraviti roletu, a potom je srčući vrelu kavu s kojom je pošteno opekao donju usnicu zaključio kako to baš i nema smisla. Baš i nije htio znati kako je s druge strane stakla. Puše li? Pada li kiša? Grije li sunce? Posve je nebitno. I kako to uopće utječe na njegov život? Mora li nekud ići? Hoće li netko primijetiti da ga nema?

Nije popravio roletu, umjesto toga, povukao je olinjalu špagu i pustio je da se uz tresak spusti. Rasušena od sunca i bure popucala je pritom na nekoliko mjesta, sva nakrivljena u desno, propuštajući nekoliko zraka svjetlosti u mračnu sobu. Ispod nje na stoliću stajalo je pod slojem prašine nekoliko  knjiga, koje nikako da pročita, iako je zaista pokušavao, no koncentracija mu nije baš najjača strana ovih dana. Ma što ovih, traju ti dani već neko vrijeme. Tu je i nekoliko šalica sa skorenim talogom na dnu, koji izgleda kao rasušena Sahara. Iz toga bi se dalo gatati. Sjetio se uz neki prikradeni osmijeh kako je davno za vrijeme studentskih bezbrižnih dana gatao kolegicama na jutarnjoj kavi. Zbog toga je bio omiljen među curama, uvijek rado pozivan na kavu u njihove stanove, naročito nedjeljom ujutro. Iako praznovjerje kaže kako se gata utorkom i petkom, cure bi nakon subotnjeg izlaska htjele uvijek saznati što šalica otkriva odmah u mamurno nedjeljno jutro. On je tako dobivao doručak i kavu u najljepšem društvu, govoreći im uvijek ono što žele čuti, vješto balansirajući između onog što je već saznao i njihovih želja. Uvijek rabeći prokušani recept tipa: "Baš se najbolje ne vidi, ali..." Ah, kako su ga samo sa zanimanjem pozorno slušale. Trebao je studirati psihologiju, odlično je prepoznavao po gestama i intonaciji glasa ljude. Razotkrivao im je snove i skrivene želje u sekundi.

Kaja je brisala šank u Hercu, upirući krpom, kao da će jačina pritiska pridonijeti boljem sjaju. Iz stare rasklimane linije treštao je najnoviji trash hitić, koji joj je doslovno vrijeđao slušne receptore. No nije bilo nikakve šanse da promijeni glazbu, jer bi ovih pet pijanih budala koji su odavno, baš poput ovih rasklimanih stolova s kariranim stolnjacima postali inventar, bili u stanju napraviti krš i lom u sekundi. Negdje oko jedanaest na vratima se pojavio Davor. Pogurenih ramena i pogleda uprtog negdje pored nje, klimnuo je jedva primjetno glavom i sjeo za najudaljeniji stol. Kaja mu je pripravila kavu kao i obično. Nije ga bilo neko vrijeme i baš je pomislila kako je negdje otputovao i kako će se vratiti s nekom zgodnom pričicom, jer umio je on baš interesantan biti kad to želi. Imao je doduše i neke duge faze šutnje. Pitala se ona, naravno, što ga to tišti, no nije se usudila postavljati mu tako osobna pitanja. Davor je bez riječi popio kavu, otpuhnuo nekoliko dimova iz tek smotane cigarete, ostavio novac ispod tanjurića i otišao. Potom je svratio na kiosk i kupio još duhana, pa u dućan preko puta po nešto konzervi i mlijeko. Noga ga nije slušala danas, iako nije bila južina. Imao je osjećaj kao da nije njegova i da se vuče za njim. Po stepenicama je bilo još gore. U jednom trenutku je izgubio strpljenje i počeo psovati ljutito. Svaki put kad bi ga oštra bol prostrijelila kroz natkoljenicu, spustio bi vrećicu s hranom, naslonio leđa na hladan zid i čekao minutu-dvije da bol prođe. Činilo se kako će se penjanje na četvrti kat otegnuti u vječnost.

U stan je ušao znojnih leđa, već potpuno iscrpljen. Ispružio se zadnjim atomom snage na krevet u cipelama. Kroz rolete je dopiralo nekoliko plavičastih zraka svjetlosti kroz koje su se jasno nazirale kuglice prašine. Kad se zapravo njegov život sveo na promatranje prašine u tom malom snopu, pitao se. Kad je došao do daha, a znoj se posušio, ustao je oprezno. Odložio je hranu u hladnjak, uzeo tetrapak mlijeka i ponio ga u sobu. Danas neće kuhati. Ma što kuhati, podgrijavati konzerve, ne kuha on već odavno. Prolazeći pored police zakačio je laktom školjku. Pala je uz zvučan tresak i rasula se u nekoliko većih komada. Stajao je tako nekoliko trenutaka zureći u krhotine. Sagnuo se, a potom uz bolnu grimasu savio koljeno i pokupio ostatke. 

Sunce je žarilo visoko na nebu. Na mulu se sunčala plavokosa Mađarica u bijelom bikiniju. Oko vrata nosila je ogrlicu od sitnih lažnih crvenih koralja. Sa starog tranzistora uz šuštanje se čulo "Save the  last dance for me". Izronio je tik do njenih nogu što su se bezbrižno klatile s mula. On je brbljao nešto glupavo, što je zvučalo samo bog zna kako, upotrijebivši onih par izraza na  mađarskom što ih je ni sam ne zna gdje naučio. Ona je nerazumijevanje skrivala zaraznim osmijehom. Izronio joj je tu školjku iz fore, no Aniki je to bio podvig dana . Možda zato što djevojčice pamte te bedastoće s ljetovanja. Vratila se sijedećeg ljeta još zanosnija i ljepša, u prozirnoj haljini boje pijeska s čipkanim rubom. Tvrdila je tad kako je more najbistrije baš tu u uvali ispod kamene kuće njegovog djeda, a zvijezde baš nigdje tako ne sjaje. Bila je oduševljena i starom plavom barkom s kojom ju je vozio do skrivenih uvala. Pamtila je svašta, blesavica jedna, čak i dan kad se nabola na  ježinca,  a on joj je poslije satima iglom vadio iz tabana bodlje. Iako je oduvijek znao kako te ljetne strasti ne treba shvaćati ozbiljno, jer one završe s prvim jesenskim lišćem, nešto u toj ljetnoj priči mirisalo je drugačije. Sljedeće zime stizale su s Balatona razglednice ispisane krasopisom na nekoj kombinaciji mađarskog i njemačkog, a s prvim cvrčcima stigla je i Anika, tek s jednim malim koferom u ruci. I ostala.

Toliko se trudio ukloniti sve njene tragove, nakon što je otišla, ostavivši mu tek poruku na hladnjaku okačenu malim magnetom što su ga kupili u Beču ili Pragu, nije se mogao sjetiti više. Kako je zaboravio baciti glupu školjku s police, pitao se sad.

Njenih mrvica je bilo posvuda, na plahtama, u čipkanim zavjesama, čak i u tračku mjesečevog sjaja što bi noću potiho zavirio kroz rasušenu  roletu. Ljutito je ustao i otišao u kuhinju. Smotao je još jednu cigaretu, a potom otpuhivao male kolutove dima, pokušavajući je prognati iz misli. Nadao se kako će sa svakim dimom njen lik postati sve bljeđi i bljeđi, a potom sasvim nestati. Jednom.

Nema komentara :

Objavi komentar