Kolumne

četvrtak, 1. lipnja 2017.

Marijana Kralj | Djevojka koja se samo smije


Odmah sam osjetila da me netko iz daljine duboko zagledava. Na plaži je bilo mnogo ljudi i to me nije nimalo začudilo. Susreti bliske vrste su neminovni. No, to zagledavanje bilo je nekako drugačije, toplo i sve toplije. Grijalo me iznutra vrelinom dubine žarkog sunca. Morala sam se okrenuti.

U daljini je sjedila djevojka okruglog lica, još okruglijih očiju i najsjajnijeg lica kojeg sam ikad vidjela.

Rastapala me pogledom, mamila tim osmijehom dubokog sjaja, a onda sam iznenada začula grleni smijeh vrtoglavih visina koji je pustila prvo prema nebu do oblaka, a onda ga je kao po vodopadu snova spustila prema meni. Ostala sam osupnuta tom količinom topline omotanom svilenim grlenim glasom priziva da poletim prema njoj i zagrlim je snažno i nježno istovremeno.

Ustala sam, potrčala bez straha i srama prema toj nepoznatoj djevojci i zagrlila njene meke obraze u koje kao da su bile ušivene plave okrugle oči poput dva gumba kojima priziva nebo u pomoć.

Šutjela je. Njen smijeh je govorio mnogo. Riječi nije bilo. Nisu bile ni potrebne.

Pokraj nje je sjedila njena majka.

„Ona ne može govoriti. Nikad nije izrekla nijednu riječ. Pri porodu joj je mozak na kratko ostao bez zraka,“ izgovorila je njena majka te sad već mehanički utipkane riječi u obrazac ophođenja sa strancima, „No, ona vam se tako ne smije svakome, samo kad prepozna lica dobronamjernosti.“

Kao da su riječi bile i potrebne za taj susret. Toliko dobrote u jednoj mladoj djevojci koju kad bi posijali u naš svijet mogla bi njome ozdraviti nekoliko gradova odjednom čak i više. Ni trunke zlobe, prevrtljivosti ni prenemaganja. Čista jednostavnost ljudskog srca kao u početku stvaranja svijeta kad nije bilo mnogo ljudi pa nije bilo ni pakosne zloće.

Kao leptir i cvijet, kao pčela i med, kao riba i more, kao sunce i jutro, tako smo se nas dvije jednostavno razumjele. Samo smo se gledale i gledale.

Otišla je s majkom u more, na plivanje, ta velika djevojka za glavu veća od majke i ta velika majka za glavu veća od svih nas majki koje smo se prpošno sunčale i kupale sa svojom djecom ili bez djece.
Svaki dan su dolazile na plivanje skoro uvijek u isto vrijeme. Ona i majka. Nije bilo lako voditi za ruku veliku djevojku koja ne zna govoriti. Nije bilo lako ni plivati uz veliku djevojku koja ne može govoriti, u dubokom moru. To samo njena majka zna i to znaju svi oni koje je ta djevojka zagrlila svojim smijehom bez riječi.

Pravih riječi nekad nema. A nisu ni potrebne. Vjerujem svojem srcu da dobre djevojke uvijek imaju vremena za ljude.

Ponekad mi Zemlja pruži nešto što stanuje samo na Nebu. Ponekad mi se učini da nam je ipak Nebo pravi dom. Dovoljno je da postoji ta djevojka koja se samo smije. Znam da postoje djevojke puno ljepše, pametnije ili bogatije od nje, ali ne postoje sretnije u ovom trenutku, to znam.

Nas dvije smo se našle u poglavlju iste priče koja je čitala naš dan. I pročitala ga je sa smijehom u srcu. To umiju djevojke koje se samo smiju.

Nema komentara :

Objavi komentar