Kolumne

subota, 17. lipnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Cirkus u Glamuru

Piše: Božana Ćosić
 

Napokon je stigao dan otvaranja našeg kafića. I nije to bilo samo otvaranje kafića, nego i naših snova, a potom i želja za uspjehom. Tko si ne bi poželio uspjeh? A tek ostvarivanje snova!

I tako. Dovršili smo sve potrebne radove, napunili frižidere pićem, ukrasili prostor (ne previše da liči na cirkus, nego tek toliko da se vidi da se nešto događa i na taj način privuče pažnju).

Pozvali smo obitelj i prijatelje, čak smo napravili pozivnice i dan prije ih dijelili pred ulazom.

Odlučili smo događaj napraviti u petak navečer s nadom da će sve proći u najboljem redu, da će stići lijepi broj gostiju i da će otvaranje Glamura biti odličan uvod u poslovanje, ali i avanturu. Za mene je to svakako avantura. Osim što sam postala suvlasnica, nikada se do sada nisam morala uhvatiti u koštac s odlukama koje, ako ih mudro ne razmotrim, lako mogu polučiti različite rezultate – mogu biti i dobre i loše odluke. Prema tome, moram priznati da sam i u grču, ali vjerujem da ću s vremenom ohrabriti se i postati prava i mudra suvlasnica.

Večer je počela pomalo zasrašujuće za nas. Prvih sat vremena apsolutno nitko se nije pojavio i crne slutnje okupirale su naše misli. Ništa si nismo govorili, ali bilo je jasno da smo  razočarani, tužni pa i u strahu od neuspjeha. Otvaranje igra veliku ulogu i na jedan način može ukazati kako će kafić biti prihvaćen. Ili se varam? Možda će odmah na početku propasti ili će pohrliti radoznala masa koja želi vidjeti nešto novo ili pak iskoristiti priliku i lijepo se provesti, a da pritom ne mora mnogo potrošiti pošto smo spustili cijene pića.

A onda se dogodila lijepa stvar koja se na koncu pretvorila u mali cirkus. Naime, odjednom su počeli stizati gosti i u treptaju oka, kafić je bio dupkom pun. Bili su to mahom mlađi gosti koji su itekako bili zadovoljni. Ono što je donijelo cirkus, bili smo mi. Možda nespremni, možda nakon razočaranja iznenađeni, ali totalno smo se pogubili. Uopće se nismo oraganizirali i u jednom trenutku djelovali smo kao četvero pogubljenih šankera.

Dok je glazba treštala, dok se mladež zabavljala, mi smo se čak i prepirali. Lana je, posve neuka u ikakvom poslu, a kamoli  u konobarenju, izgledala posve zbunjena i većinu vremena je provela zureći uokolo. Antonijo se previše uživio i uvažio pa je, bez obzira što smo na koncu podijelili stolove za posluživanje, upadao gdje mu se prohtjelo. Ja sam se trudila koliko god sam mogla i prije svega pazila da sve što poslužim i naplatim. A Hrvoje, on je prvo s nevjericom promatrao što se događa, a onda rekao „dosta“. Pozvao nas je na mali razgovor i doslovno zapovjedio što će tko činiti. Da nije bilo njega vjerujem da bi se cirkus nastavio i od lijepo isplanirane večeri načinio bezglavu glupost. Zacijelo bismo na kraju bili u minusu da se nastavilo.

I premda ni nakon razgovora nije sve bilo bajno, premda smo i dalje muku mučili, na kraju je ipak sve super završilo. Otvaranje se proteglo dugo u noć, no uspjeli smo napraviti obračun i pospremiti. O, zaradili smo lijepu svotu novca i optimizam se proširio u nama. Kako god bilo, uvjerena sam da ćemo uspjeti. Jedina loša stvar koja me zatekla jest to što odmah radim prvu smjenu. Eh, nadam se da će mi tri sata sna dostajati.

Nema komentara :

Objavi komentar