Kolumne

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Speculum | Crvena kiša



Zvuci razuzdanih noći paraju mi uši

Izlazim iz podzemlja i promatram svijet
Oči su mu tako tužne

Pognute glave skrivam se u nasmijanoj gomili
Više ne prepoznajem lica onih
koji su me čekali kad bih ostao bez daha
u ovoj utrci bez smisla

Moram pobjeći

Odlazim na pučinu
i poput starog jedrenjaka
čekam vjetar

Još sam tu
Moja su jedra prepuna rupa

I ne preostaje mi ništa drugo
nego pozvati crvenu kišu
da ispere ovaj suludi svijet

jer vani je sve hladnije
maleni i nježni neće preživjeti

Speculum

Nema komentara :

Objavi komentar