Kolumne

utorak, 9. svibnja 2017.

Petar Mrazek | Neartikulirane emocije


Sjedimo ona i ja
na klupi u parku
u pola noći
Svi me napuštaju, govori potiho
To zato što si najobičnije đubre, bez uvrede, odgovaram joj
instantno
Poslužili smo se tišinom i gledali kako oblaci
spremaju mjesec u svoje nepropusne
džepove
Ponekad poželim otići iz ove usrane kože, jada mi se
I ja isto, i ja isto - jadam joj se nazad
A možda bi mogla otići i iz moje kože, za promjenu,
kažem joj pomalo savjetodavno
Zgrabila je ostatak tišine i pokrenula nepotrebnu
suzu niz moj obraz
Sjedimo Tuga i ja
na klupi u parku
do dolaska zore
Trebalo bi poći kući
Sreća pored nas prolazi sva lepršava i oboje
joj suptilno jebemo mater
Trebalo bi poći kući
Svatko svojim putem ovog puta,
do navečer

Nema komentara :

Objavi komentar