Kolumne

subota, 27. svibnja 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XIV.


O knjizi „Andautonac“ Snježane Babić Višnjić

Piše: Mirjana Mrkela

Zvizdangrad
   
Moji davni preci imali su dvorac u obliku zvijezde. Nalazio se usred velike hrastove šume, na otočiću kojega je opticala rijeka Studva. Onaj tko živi u blizini, točno zna o čemu govorim. A ti moji preci u Zvizdangradu bili su bogati i moćni.

Prije oko tisuću godina nije im manjkalo baš ničega. Da sam se tada rodila, uživala bih u raskoši. Kočijaši bi me vozili cestom, a brodari rijekom. Imala bih učitelja da me podučava, trgovce da mi donesu najljepšu robu, a i vojnike da me čuvaju. Vojnika ne treba mnogo, možda je dovoljan samo jedan, za slučaj opasnosti. Onako, baš jak i spretan, širokih ramena. Zamišljam taj život, pun zadovoljstava ali i opasnosti. Najgore je što ne znaš tko ti je prijatelj, a tko ne. Vjeruješ mu, ne znajući kako te samo želi iskoristiti za neke svoje planove. Toga je moralo biti i onda, slično kao danas. Zato bih ja i tada živjela lijepo, ali oprezno. Priređivala bih gozbe, izlete i kupanja. Netko kaže da se gospoda nisu kupala, ali moji na Studvi sigurno jesu. Voda je bila čista i besplatna.
  
Kasnije smo mi, ili netko drugi, na ušću iste rijeke sagradili drugi dvorac. Ali nijedan, ni prije ni poslije, nije bio raskošniji od Zvizdangrada. Teško mi je sve ovo dokazati pa vam neću zamjeriti ako mi ne vjerujete.

    Andautonia

   No bilo bi mi drago da povjerujete Snježani. Grad o kojem je pisala Snježana Babić Višnjić zvao se Andautonija. Bilo je to još prije moje priče o mome gradu. Ali kad bi Andautonija još postojala, do nje bi se moglo doploviti od moga Zvizdangrada. Točno ovako: iz Studve u Bosut, iz Bosuta u Savu. Zatim Savom uzvodno. Ne znam za vas, ali ja ću to možda i pokušati.
   
Onaj tko ne želi ni Savom, ni cestom, može i čitajući Snježanin roman. U tome romanu lijepo vidimo starorimsku Andautoniju. Ona se nalazila nedaleko od sadašnjeg grada Zagreba. Imala je spomenike i kuće s centralnim grijanjem. Popločene ulice i veliko kupalište. Bilo je tu prosjaka, trgovaca, kuharica, gospodarica i kočijaša. Doputovat će i jedan veliki uglednik, senator.

    Andautonac
   
U Snježaninoj Andautoniji najvažniji lik je Kai. Njega ćete upoznati kao desetogodišnjaka, siromaha bez obitelji i bez doma. Ipak je preživljavao i nije bio uvijek sam. Za njim je često trčao "mali suhi dječak prljave tunike, Jul". . Divio se Kaijevoj spretnosti i dosjetljivosti. Želio se igrati s njim i oponašati ga. Ali zašto ga je slijedio jedan mrki vojnik, Kai nije znao. Taj je "uživao veliko gospodarovo povjerenje i obavljao mu različite stvari."
   
Da, već smo razgovarali o vojnicima. Još samo malo promislite o ovome koji kontrolira Kaija! On ima "leđa široka poput planine" Znamo i "da je nekoć bio vojnik poznat po hrabrosti". Ali biti vojnik ne znači željeti ratovati. Imati gospodara, ne znači uvijek ga slušati.
   
A onaj tko živi u Andautoniji ne mora u njoj biti rođen. Niti ondje mora zauvijek ostati. Ja maštam o Zvizdangradu, Kai je maštao o gradu Rimu. Slijedite ga i saznajte je li tamo otišao!

Nema komentara :

Objavi komentar