Igor Petrić | Analitička raščlamba sintetičkih pitanja

Autor: Igor Petrić

Matematičkom preciznošću izračunata
kvalitativna sposobnost primjene
socijalno prihvatljivih,
sintetičkih pitanja
postavlja novi,
još složeniji zadatak
na kojem ću,
kroz neko vrijeme,
predano raditi,
vršiti pokuse na živoj materiji
testirajući njihovu toleranciju
na frustrirajuće podražaje
koji će, sasvim namjerno,
dolaziti u naletima
stručno kontroliranim tempom
napadajući:
  njihove kognitivne sposobnosti,
  bit njihova razumna rasuđivanja,
  samu smisao postojanja.
Ako se, nakon nekog vremena,
ipak previše slome … povući ću se,
kako bih dodatno
analizirao svoje postupke te po potrebi
istrenirao, unaprijedio i osposobio,
za daljnju uporabu i pothvate,
jedino svoje oružje,
vješto skriveno
i zaštićeno
tvrdim koštanim oklopom
lubanje.

Naslov

„Analitička raščlamba sintetičkih pitanja“.

-Kakav ti je to naslov za pjesmu?

-Totalno zbunjuje i odvraća od čitanja.

Možda je i istina to što govoriš, ali meni se sviđa i baš mi je dobar. Totalka zbunjujuć i totalno odvraća misli na nešto sasvim drugačije od običnog, obično od neobičnog, isto, a opet različno. Tko želi pročitat će, tko ne želi, ne mora. Nema ljutnje. Naravno bilo bi mi drago da ljudi čitaju, da im se svidi, da ih dirne, dotakne, probode, izmrcvari i… tako to, ali… Što ja tu mogu. Svako je na svoju stranu okrenut, malo zavrnut, pa obrnut, ukopan, natovaren brigama, zatrpan smećem iz pretovarenog kontejnera za miješani otpad. Meni je sve to normalno. Jednostavno obožavam naslove i ne volim kontejnere, jer ljeti smrde. Što na kraju ostane? Samo naslov! Do sada sam ih smislio preko nekoliko stotina i ne namjeravam stati. Naravno, prvo se poigram s riječima, a naslov k'o naslov, smislim naknadno. Sad će još ispasti da je jednostavnije napisati prozni tekst ili pjesmu, nego naslov smisliti. Svejedno. Ne opterećujem se detaljima. Uživam i u jednom i u drugom s malom prevagom na naslove. Super je kad možeš jednom riječju, jednom dovršeno ili nedovršenom rečenicom izreći sve što ti u tom trenutku padne napamet.

Vidiš li se u mojim očima. Vidiš li se u odsjaju naočala, koje bliješte duginim bojama, jer zaboravio sam ih obrisati. Masne su i reflektiraju svjetlosne niti na točno utvrđene načine. Lijevo i desno, paralelno grupirane.

Čuješ li što govorim, ili te opet boli glava?! Razumljivo! Temperaturna razlika je nepodnošljiva. Opet sam pogriješio. Pričam ne povezano, dosadno, uvijek isto, neprobavljivo. Nisam mislio ništa pod tim. Ne zanovijetam, samo analiziram. Samo propitkujem i strastveno bilježim sve trenutke naše svjesnosti. Kad čovjek spava, spava i uglavnom nema ništa sa zbiljskim svijetom i okolinom. To što se trgnem na svaki šum, ne znači ništa. Možda i ustanem, možda nešto i progovorim. Iako polu svjestan, vjeruj nisam tu, spavam i misli su mi daleko izvan dosega pameti.

Na trenutak, zaboravi sve što sam rekao o analitičkoj raščlambi. Sve što sam rekao o sintetičkim pitanjima. Zaboravi na vrijeme i dobre stare običaje. Sklopi oči i zamisli se u tehnološki naprednom uredu, gdje je sve podređeno računalno-operativnom sustavu razmjene, analize i sistematizacije podataka. Gdje nitko  ni  s kim ne komunicira na osobnoj razini. Ekrani se međusobno dodiruju, poklapaju, miješaju, preklapaju. Podaci dijele nevjerojatnom brzinom mjerljivom stotinkama, dok virus ne pokvari sve. Tad dolazim ja. Uništavač uništenih podataka. Čistač pregrijanih ćelija. Ispitivač vremena i besmislenih podataka. Naravno sve je to san i ništa od toga nije stvarnost.

Razumiješ li o čemu pričam ili je to samo još jedna neuspjela refleksija misli upućenih tebi. Pogledaj kroz prozor. Vidjet ćeš užurbanu gomilu namrštenih kreatura, koji ni sami ne znaju kuda idu. Vidjet ćeš maglu iznad rijeke, kako se preljeva, kako gmiže gradskim ulicama, jer prije samo nekoliko trenutaka padala je kiša i sad se nakupljena voda isparava. Čar prirode u ovom neprirodnom okružju, prepunom betona, asfalta, metala i plastike. Staklene pregrade zbunjuju ptice i radoznalo dosadne insekte. Zbunjuju i mene, jer… ne želim da me drugi vide. Ne želim čuti njihov glas. Iritantni glas koji sve teže i teže podnosim.

Što mi je?! Ne znam! U zadnje vrijeme sve nekako pored mene klizi nezamjetno. Opet me zovu stari prijatelji. Opet zovu samo kada nešto trebaju. Možda su zaboravili? Možda im nikad nisam rekao? Meni, obzirom imam sve te silne naslove, trebaš samo ti i baš volim kad kažeš da su ti zbunjujući i da odvraćaju od čitanja, jer… jedino mi ti možeš reći sve.