Kolumne

utorak, 25. travnja 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Dolaze li književnost i pisanje u modu (na dobar način)?

Piše: Clara C.

Ni najmanje se ne bih trebala truditi kad bih si postavila zadatak pronaći činjenice o književnosti i životu kulture u našem društvu, primarni cilj zadatka bio bi  rasplakati prosječnog ljubitelja iste. Poražavajući rezultati, beznadne žalopojke i crne brojke sasule bi se u svoj svojoj nemilosrdnosti brzo i silovito iz mog rukava u lice čitatelja. Svi znamo kako ta priča ide. Depresija svuda oko nas. Novaca u kulturi sve je manje. Protekle godine šokantan postotak od *nećemoobrojevimatu* stanovnika nije pročitao nijednu knjigu! Ovdje se svega dva ili tri autora isplati izdavati. Pisci jedva pokriju režije svojim honorarom (za jedan ili eventualno dva mjeseca, ako su zbilja male). Honorar je rijedak, a do tantijema se dolazi ovrhom izdavača. Pisci moraju žicati roditelje za kavu (i za ozbiljnije stvari) i raditi prave poslove. Pisci su društveno dno dna i njihov je ugled usporediv sa onim sitnog lokalnog kriminalca. Prije no što netko pusti suzu na ovo, zaustavit ću se, jasno nam je svima kakvo je stanje.

Sve je to dakako, više ili manje istina. Kultura, ako je ikad uopće imala počasno mjesto u sferi interesa naroda, proživljava svoje najgore dane. Ipak, uvijek ima pojedinaca koji žive sasvim suprotnim životima, kao da prkose zakonima fizike i zdravom razumu, onih koji solidno žive od kulturnog ili književnog rada. Osim izoliranih slučajeva sporadičnih individua, postoji i malo kompleksnija dimenzija, a to je pojava fenomena koji povremeno iskrsnu na književnom nebu i ostavljaju nas s pitanjima: „kako je ovo moguće i što bi sad to trebalo značiti?“

Govorim o pokazateljima koji uobičajena uvjerenja o beizlaznosti književne katastrofe i narodu koji navodno ne čita, stavljaju u poziciju klimave istine. Naime, kad promatram ono što se u zadnje vrijeme događa, počinjem misliti kako se mnoge stvari ipak mijenjaju. Čini mi se da se danas knjiga slavi i da se pisana riječ cijeni, da se gdjegod pogledao, nalaze entuzijasti, čitatelji, pisci koji promoviraju književni rad. Osobno se ne mogu oteti dojmu da je knjiga u trendu.

Da društvo diše jedan novi zrak, najbolje dokazuju Alis Marić Pečarić i njezin popularni blog Čitaj knjigu. Priča iza ovog bloga tipična je romantična priča koja grije srca. Ukratko, Alis je provela više od dvadeset godina u korporativnom svijetu koji ju nije činio sretnom. Onda dobiva otkaz i dolazi na ideju o pisanju o knjigama, ni ne sluteći da će upravo njezina stranica postati najvećim domom knjigoljubaca ovih prostora. Dijametralna suprotnost književnoj depresiji sadašnjice, Čitaj knjigu već na prvi pogled privlači pažnju. Atraktivna i vesela dizajna, stranica je prepuna intervjua s autorima, pozitivnim osvrtima na pročitane knjige, preporukama te novostima i zanimljivostima. No, Čitaj knjigu puno je više od toga. Alis kao nitko do sada promovira kulturu čitanja i približava je čak i indiferentnima. To je fenomen koji nadilazi svako logično objašnjenje ako se držimo javne istine da ljude danas književnost ne zanima. Ako ljudi zaista ne čitaju, otkud 263 tisuće obožavatelja na Facebook stranici bloga? Kontempliraju li tamo možda o svojoj averziji prema knjizi? Kako je Alis uspjela okupiti toliko ljudi koji strastveno dijele svoju ljubav prema književnosti i komentiraju knjige i književnu scenu, ako je ona karakteristična isključivo za marginalnu skupinu čudaka/ elite / intelektualne kreme? Na našu sreću, draga se Alis ne zaustavlja na tome već organizira i razne lijepe akcije opremanja različitih ustanova knjigom, primjerice bolnica i zatvora. Ovaj blog je dokaz kako se od književnost može živjeti, kako potreba za njome postoji te da stare mitove možda treba zaboraviti.

Druga stvar koji je pisanu riječ vratila u modu je recentni val nove popularnosti bloga. Jeste li primjetili kako u posljednje vrijeme ljudi pišu više nego ikada? Poplava blogerstva. Ne samo da imamo hrpu književnih blogera koji herojski dijele svoju ljubav i recenziraju knjige, već i onih koji se bave drugim svjetovnim temama. Lifestyle, osobni dnevnici, poslovni ljudi, psiholozi, kritičari društva, kulture, humanisti, društvenjaci, prirodnjaci, inženjeri i ostali. Neki među njima su i afirmirani književnici koji su uspjeli naći način da žive od svoje pisane riječi. Imaju svoju publiku, ljudi ih čitaju i prate. Dakle, nasuprot uvriježenom mišljenju, pisana riječ je na cijeni, ljude zaista zanimaju zanimljivi ljudi koji imaju nešto zanimljivo za reći i napisati. A budući da u to ulaze i književnici te književni blogovi, zbilja je vrijeme da razmislimo tko je ovdje lud.

Nadalje, čini mi se kako se danas traži nemali broj onih koji znaju pisati. U doba društvenih mreža, portala, blogova, online časopisa, velika je potražnja čarobnjaka pisanja raznih profila : od novinara, do kolumnista, copywritera, pjesnika, književnih kritičara, blogera, voditelja radionica pisanja… Opet dolazim do zaključka da je pisana riječ/ znanje o njoj na cijeni i da se od ovog posla može živjeti.

Također, nedavno sam na lokalnoj razini imala priliku svjedočiti kako je književni događaj uspio privući veći broj ljudi. Noć velikog čitanja, javno čitanje neformalne skupine pisaca RiLit iz Rijeke, napunio je cijelu dvoranu, a i malo izvan nje, niz ljudi željnih dobre književnosti.

Kad se o svemu tome razmisli, može se doći do zaključka kako je ovo u najmanju ruku neobična situacija. Između publike, pisca i onih koji stoje iza njega, nalazi se veliki jaz koji nitko ne razumije. Svi želimo jedno, a nitko od nas to ne dobiva. Interes postoji, talentirani i sposobni postoje, mogućnosti su ovdje. Zašto je onda stanje u književnosti dosada bilo tako očajno? Nešto je trulo u državi književnoj, bez premca. A što, vrijeme će valjda pokazati.

P.S. Hvala najboljem Enveru Krivcu na jezikoslovnim uslugama učinjenim nad ovim tekstom i nekoliko činjenica na poklon.

1 komentar :