Maja Sabljak | Supernova

U meni postoji crveno obojena soba u kojoj se zidovi tope i dišu tvoje ime
I vrijeme istječe poput meda,
Zlatnim nitima mrseći se oko prstiju i ostavljajući slatku težinu u grlu.
Tamo toneš u madrac ispunjen mojim tugama,
Skupljaš svoje snove i pričaš mi o njima jezikom zvijezda.
U meni postoji crveno obojena soba u kojoj oduvijek živiš
I ponekad me zoveš k sebi
Kada zaboravim da te trebam.
Dok sjedimo na rubu planete, prstom crtaš krugove na koži
Stvarajući supernove u dubinama mojih zjenica.
Noću urezujemo svoje želje u tamu,
Uranjamo skupa u zidove od voska,
Govoriš mi da me voliš crveno.
Govoriš mi jezikom zvijezda.