Lorena Kujek | Oprosti što te ne znam voljeti

Moja je ovisnost tobom nalik na turbulentnu izmjenu razdoblja depresije,
maničnu akceleracija crnila,
nepovratno prepisanu kartu gubljenja umnih spoznaja,
vrtoglavo osnaženu spremnost žrtvovanja vlastitih atoma egzistencije.

Nažalost, ne mogu razumno voljeti.

Bole me posesivno - teritorijalna opredjeljenja,
intuitivno unaprijed unesrećena predviđanja iščeznuća,
tahikardijom obilježena prisjećanja davno izgubljene mladosti.

Znaš, nekolicinu sam namjerno uništila,
bez imalo premišljanja.

Zatresla me svaka tvoja misao
koja je mojim ušnim školjkama odzvanjala poput jeke na osamljenom brodu što ubrzano tone,
neutješne izjave započinjanja budućih poteza,
način na koji si cigaretu prinosio usnama
dok ti se osmijeh ocrtavao krivuljom neodoljivosti.

Ponekad snivam tvoje prebiranje trzalicom
po žicama božanstvenog spjeva nekonvencionalnih nota,
viđajući te u nebesko bijelim zidovima usnuća.

Ondje mi te ne otimaju prosječna ženska stvorenja
nedarovitih predumišljaja,
lake dame predvečerja
što trajno bilježe barove svojim ekscesima
i manjkom moralne kulture.

Ponovno odijevam plavu haljinu srebrnih detalja,
koračam sretno pored tvoga ramena
i ostvarujem planiranu katarzu.

Njen je čin odvlačenja pažnje zaokupirao moje najgore strahove,
smlavio godinama taloženu privrženost vjere
u individualnu mogućnost spašavanja preostalih taktova aspiracije
i nevoljko me odveo tisućama godina unazad.

Ponos mi ne dozvoljavaše prijeći preko
oskvrnjene vizije utopijske pratnje.

Nekoliko puta umalo oduzeh ovaj jedinstveni život
pokleknuta pod teretom raznih poniženja.

Duhovno zatomljena raskrstih s evidencijom lažno poljubljenih kostura
što priželjkivaše gozbu mojih atributa,
neprestano kličući neiskrenošću sasvim nevažnih pohvala.

Umirah od količine grizodušja
nedobivenog oprosta za svoja zlodjela,
usplahireno odustajah
netremice motreći vizualnu komponentu
nemogućnosti zaljubljivanja.

Bojah se susreta s tvojim kestenjastim očima muževnosti u procesu,
nalik na začahurenu boemštinu pseudointelektualca.

Zamrzih sebe poradi količine učinjenih grešaka,
otputovah u drugu dimenziju
gdje me dočekaše razjareni neprijatelji naoružani cinizmom
te bijesnim apostrofima beskonačne propasti.

Tada dotaknuh samo dno
I konačno ustadoh osnaženih krila
poput novorođenog Fenixa.

Praćena refleksivnom afirmacijom pjesništva
sa sigurnošću utvrđujem da je moja misija ovdje dovršena.

O, blagoslovljeni stvore jarkih stihova,
oprosti što te ne znam voljeti.