Kolumne

utorak, 4. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Čari zavođenja




Osjećao se kao jezero koje isparava i nestaje.Izgarao je za tom ženom. Iako su ga noge vodile kao mnogo puta u životu u neke duge šetnje, i sada je šetao palubom u nadi da će u toj ženi prepoznati nešto iz svoj davne prošlosti. Naivno je smatrao da s ovom ženom kao i sa svim onim pitomim udaljenostima i daljinama dijeli neku davnu zajedničku prenatalnu prošlost. Žena zastane i priljubi se uz ogradicu broda. Atis deset koraka od nje iznenađen stane i kao ukočeno deblo čeka. Iako uspješan u predviđanju kraja svakog susreta, ovo nije mogao predvidjeti. Omanja horda ljudskih kostura, isplovljavala je iz mora tik do poleđine broda i penjala se do žene za kojom je prazne glave gacao.

Kosturi u lepetavim pokretima kostiju, puzali su uz ogradu za koju se smireno i ravnodušno držala žena. Atis u navali nagonske potrebe da zaštiti slabije od sebe, pohiti prema ženi. No paluba broda se neprestano izduljivala i okretala kao ona sprava za vježbanje s pokretnom trakom. Atis ubrza korak, ali neprestano trči u mjestu. Petero kostura klepetavog gebisa, omatalo se oko žene i grlilo je košćatim rukama. Žena je šutjela i smješkala se. Atis nje mogao vjerovati svojim očima. Nemoćan uputi riječi hordi kostura. „Pustite je! Što hoćete od nje!? Imate mene ovdje; uzmite mene!“ No kosturi nisu obraćali pažnju na to, već su davili ženu i raskrvarili joj vrat. Crvena krv kao i krv raspetog sunca na zapadu, slijevala se po bjelini lubanja, rebrima i bedrenim kostima horde kostura. Atis očajnički doziva u pomoć, ali nikoga nema da bi prekinuo to klanje, to razbojničko oduzimanje života. U zeri trenutka, ugleda namotano uže pod nogama. Sine mu ideja. Ako ja ne mogu do njih, onda oni mogu do mene. Razmota uže, napravi lasso i počinje vitlati njime po zraku. Želio je u omču stegnuti glave tih kostura. Kosturi klepeću čeljustima izražavajući tako ironičan smijeh Atisu ravno u lice. Atis baca omču; omča pada nedaleko do njega; nije se ni na par centimetara približila kosturima. Pita se, zašto se uopće trudi spasiti je. No vjera i srce, a ne razum, govorile su mu jedno da s tom ženom dijeli prenatalnu prošlost.

Slutnja i sjećanje u reminiscencijama, tjerale su ga da dade sve od sebe. U poetskim naricanjima i viteškim nastojanjima želio je spasiti tu jadnu ženu od vjetrenjače. Da, vitez i pjesnik u jednom biću; bio je to Atis. I u ovom slučaju Smrt je bila jedino rješenje; uvijek je svima samo želio smrt, svima koje je prezirao i mrzio. Pouzdano je znao da je tako. A sada se smrt vinula u slavno ruho pet bijelih kostura koji otimlju život koji za njega ima neko više značenje. Kosturi su kostima svojih rebara stvorili kavez oko ženinog tijela. Atis je očajan; bacanje užeta ne pomaže; nema učinka. Sve je uzaludno. Na podu nedaleko od užeta ugleda cijevi topova i metalne kugle. Imao je odličnu ideju, ali tom idejom, razbio bi iluziju žene koja mu se nasmiješila zavodljivim smiješkom određene namjere. Pomisli kako bi bilo dobro baciti rukom jednu od topovskih kugli u kavez od kostiju. Kugle su veličinom stajale u šaku. I Atis spremno krene baciti kuglu kao u olimpijskom bacanju kugle ili diska. Istegne ruku od naprezanja, ali nema učinka. Uspješno baca kuglu, koja se približava kosturima, ali obrnuta gravitacija, izbacuje kuglu u drugome smjeru, u smjeru jarbola. Kugla lomi jarbol do Atisa. Aits pada zaslijepljen pod jatom iverja koje se uskovitla oko njegove glave. Prilikom pada, osjeti kako se jedrenjak nagnuo u smjeru njegovog pada, kao da je na njega naletio poveći val nepodnošljivog morskog bijesa. Pogled upre prema ženi. Žena je gotovo iščezla pod kosturima.

Grizli su joj lice. Želi se pridići, ali ga slomljeni i padajući jarbol stisne na palubu broda. Brod se izvrće; valovi sve većom snagom udaraju u brod. Atis se instinktivno hvata za ogradu broda. Zapljuskuje ga golemi val morske pjene; Atis se davi, osjeća da gubi život i vitalnost. Brod je sasvim promijenio smjer. Atis uperi pogled prema ženi i kosturima. No oni su nestali s vidika. Bilo je prekasno za bilo kakvu intervenciju, osim za intervenciju spašavanja vlastitog života. Brod se napokon izvrće naopačke. Kobilica i trup, ugledale su sad već zvjezdano nebo. Atis se bori za zrak zaglavljen između palube i površine vode. Pluta i maše rukama. No odjednom na nogama osjeća teret, poput sidra koje ga vuče prema dolje. Pokuša mlatarati nogama, no one su zaglavljene, točnije, vezane o nekakav metalni stup. Atis zaroni da bi oslobodio noge. No na nogama ugleda uže svezano u omču i cijev topa kako ga vuku prema dolje. Luđački se otimlje za život mlatarajući rukama. No ipak tone i propada. Slana voda mu ulazi na usta i nos stvarajući groznu bol u sinusima i ždrijelu. Pluća se pune vodom i Atis prestaje disati no još uvijek živi i gleda podvodni svijet u propadanju prema dolje. Iz daljine vidi kako mu se netko približava, neki objekt prepoznatljiva forme. Kako tone, taj objekt prepoznatljive forme postaje očit. To je ona brineta. U čudu pomisli. Ono je bila samo predstava da mene utope. Ja sam ovdje žrtva. Brineta mu prilazi sve bliže. Sasvim mu se približila unakažena lica koje su oglodali kosturi. I počela je govoriti pod vodom glasom koji je Atis jasno i glasno razumio. Glas je bio pomalo izobličen i poprimao je jeku neke nepoznate daljine „Dušo, ne boj se! To je samo san!“. Brineta ga zagrli i fiksira pogledom. Riječi „Dušo, ne boj se! To je samo san “razvodnjeno su odzvanjale u Atisovoj glavi dok je u brinetinu zagrljaju tonuo u beznadan ponor.

Probudio se sav mokar u vlastitom znoju omamljen od alkohola i „ljubavi“ odnosno životinjske pohote. Do njega je uzdisala brineta, baš poput one u snu. Bilo mu je jasno da nemaju ništa zajedničkog osim pohote i dahtanja usred koitusa. Pomisli: U cijelom svijetu, spaja nas jedino geometrija naših spolovila. I vrati se u brinetin zagrljaj u trenutak zadovoljstva koji je upravo pred jenjavanjem.

Nema komentara :

Objavi komentar