Kolumne

petak, 21. travnja 2017.

Katarina Zadrija | Prirodna bajka


Fotografija: Katarina Zadrija
-    Opa!
-    Jao!
-    Kuda sam to pala?
-    Tko me to tucka, gurka?
Iz hrpice crnih točkica što pale su na zemlju
Jedva čujni glasići se čuju.
-    Tko sam?
-    Što sam?
-    Vi sjemenke ste male, što na zemlju ste pale.
Nešto glasniji glasić progovara.
-    A tko si ti da sve tako znaš?
Točkice upitaše u jedan glas.
-    Ja lahor sam, vjetrić lagani što sakriti ću vas pred ptičicama gladnim.
-    A što su ptice?
-    To su one letjelice što pjevati prekrasno znaju, ali i sjemenke poput vas one papaju.
-    Sakrij nas, sakrij brzo!


I vjetrić lagano puhnu, lako, lagano, tako da svako je zrno pod grudicu zemlje palo.
-    Mračno je ovdje, ali i toplo i vlažno, baš je ugodno... spava nam se aaaa, sjemenice zijevaju.
Zaspaše one tako u ugodnoj posteljici zemljici.
-    Uh, uh, nešto me svrbi !

Čuju se glasići.

-    Tijesno, kako je u ovoj odjeći tijesno, aah konačno, popucala je tijesna odjeća, sad samo da je pokrivač ovaj izbaciti, vruće nam je...
Svom snagom točkice izbaciše pokrivač od zemljice.
-    A što je sad pak to?
-    Tko smo sad opet mi?
-    Nismo više malene i crne.
-    Mi rastemo, mi rastemo i sve smo ljepše!
-    Vi ste klice koje se pretvarate u malene biljčice. Ja ću vam pomoći, u zrak vas vinuti, vi ćete ljudima mirisati, okoliš krasiti, a neke će i maleno dječje nepce sladorom osladiti, vitaminom njihove trbuščiće napuniti kako bi dječica mogla rasti i rasti i postati veliki i dobri ljudi!
-    A tko si ti?
-    Ja sunce sam zvijezda sjajna, bez mene nema života!

Nema komentara :

Objavi komentar