Kolumne

petak, 21. travnja 2017.

Delsio Ivanišević | Axis mundi



U središtu
napokon miran
ostavljam mrvice ega
svakim korakom prema vrhu
tragovi, zapravo nisu potrebni
samo podsjetnik
da se ne vratim
na kraj početka...

-
Stablo sam vječno stameno, stopala čvrsto u zemlji, osjećam bilo Geino, cvrkut vjetrova čujem, milovanje vremena neprolaznog na obrazu od prozirnog monolita..

Dok širim ruke prema nebu, beskraj stišćem u dlanove, srce univerzuma nestaje ispod trepavica moga sina dok ga nosiš

još mokra, toplinom utrobe zrači, miriše na život...
Širim ruke eterom bezbrojnih mogućnosti
izvlačim nas i skupljam u granit krški
korijeni su naši misli moje rasute poput lišća u oluji slučajne namjere...
-
Namjere
da postavim os svijeta
zadovoljan
kad sigurni zaspete
na mojim grudima
zagrljeni snažnim rukama
ravnoteža postaje san
a san hologram
gdje slike rišem riječima
bez slova i zvukova
ispisane srcem
žubore pravocrtno
središtem kaosa
-
Harmonija apsolutnog iska mi suze radosnice
napokon, moja obitelj ima lice
naš put, više ne izgleda tako dug...

Nema komentara :

Objavi komentar