Kolumne

ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Dušo, moram te voljeti


U hodniku je čuo žamor tuša dok je ozlijeđenim palcem tipkao poruku očajnika. Tipkao je nesigurno:

„Prikovan sam za krevet...“.

Medicinska sestra je vodila bolesnicu iz tuša u susjednu sobu nježno milujući je po mokroj kosi. Pokušao je podići glavu, ali mu baš nije išlo. Teror boli, prelazio je granicu tolerancije. Dopisivao se s nekim neznancem kojeg je upoznao na internetu. Nikada nije vidio sliku njegovog profila, ali je osjećao enormnu navalu zadovoljstva kada bi poveo razgovor s tom osobom, s tim avatarom o bilo čemu. Vedra ulazi sestra u sobu.

„Kako smo danas? Boli vas jako!?“. Kada je upro pogled u sestrine oči, smijale su se i zabljesnule lažnim sjajem suosjećanja i dobrohotnosti.

„Želite li injekciju?“ Upitala ga je nježnim glasom.

Odmakne laptop od sebe prkosno dobaci. „Kao da je vas briga što me boli.“

Sestrino lice prostrijeljeno tihim metkom provokacije, nije promijenilo ekspresiju. Nadvila se nad pacijenta, ubrizgala mu morfij, pogladila ga po glavi i šapnula:

„Dušo, mora me biti briga za tebe; ja sam tvoja medicinska sestra.“ I nestane u hodniku.

Bol se malo smirila. Od djelovanja morfija, zamišljao je kako sjedi na pješčanoj plaži izbodenoj opušcima, okružen pečenim ljudima koje je trebalo kuhinjskom špahtlom sastrugati s ležaljke.


Njegov morfijski mir prekine iznenadan posjet. Iznenađeno se zagleda u ženu čiji su obrazi visjeli s jagodičnih kostiju poput mokre krpe.

„Mama!?“ Iznenađeno je ispustio.

Mama mu se približi i sjedne na krevet do njega. „Kako si mi danas?“

Nije mogao vjerovati da ga žena s kojom nije razgovarao godinama, sada odjedanput zabrinuto tetoši i zanima se za njegovo stanje.

„Kako me to možeš pitati? Nismo se čuli dobrih deset godina.“

Mama ga opet pomiluje po ruci i obrati mu se s opomenom. „Da nisi oženio onu k*... sve bi bilo drugačije. Ona mi te uzela.“

Pogleda je srdito znajući da to nije istina. „Mama. Ti si bila previše zauzeta samom sobom da bi ti ja bio bitan. Nismo razgovarali zbog tvoje narcisoidne naravi. Previše si bila obuzeta sobom. Ni do koga ti nije stalo. A Sara nije ništa skrivila.“

Bio je poput razočaranog djeteta koje stanuje u blatu svojih roditelja. Direktno joj je uputio pitanje: „Mama da li si me ikada voljela?“.

Mama se digne s kreveta i zadihano odgovori: „Dušo. Ja sam ti majka; moram te voljeti.“ I ode brišući suze.

Njegov bijesni pogled, puzao je za njom pun osude i užasa. I njemu samom potekle su suze. Postavio je upit svojem prijatelju avataru: „Postoji li bezuvjetna ljubav ili je baš sve uvjetovano refleksom uloge i situacije?“

Iznenada mu obuzme pažnju šuštanje vrećice. Sara je donosila naranče. Uzviknuo je: „Sara!“. Iako već tri godine nisu živjeli zajedno, svejedno ga je posjetila.

„Da. Ja sam. Donijela sam ti naranče.“ Plaho mu odgovori bojeći se pogledati ga u oči.

Znatiželjno je poziva k sebi. „Molim te. Dođi. Sjedni pored mene.“

Sara udovolji čovjeku koji će uskoro odlepršati na pješčanu plažu s visokim valovima.

„Sara? Kako su dečki?“ Podigne pogled i nađe se s njegovim očima.

„Dečki te vole.“

Ponovno je upita: „Zašto me onda nisu posjetili?“

Sara, isprovocirana ustane s kreveta. Preko ramena mu dobaci: „Oni su tvoji sinovi i zato te vole. Nije nužno da te vide ovakvog. Ne želim da imaju ovu užasnu uspomenu na tebe.“ Željela je krenuti iz sobe.

Zaustavi je njegov upit: „Sara, voliš li me?“.

Okrenuvši se odgovori: „Dušo, naravno da te volim. Ja sam ti žena; moram te voljeti.“ I ode.

Okrenuo se laptopu. Odgovora od njegovog prijatelja avatara nije bilo. Ponovno je postavio isto pitanje:„Postoji li bezuvjetna ljubav ili je baš sve uvjetovano refleksom uloge i situacije?“

Dok je čekao odgovor u morfijskom transu, more je doticalo njegove stope u pijesku s nabodenim opušcima pocuclanih cigareta.

Nema komentara :

Objavi komentar