četvrtak, 16. ožujka 2017.

Slavko Mihalić | Približavanje oluje



Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš?
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše!
Kako je naglo zahladnjelo,
Daleko smo od grada.

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala,
Mi smo sada jedno i čemu govoriti?
Žuti oblaci obično donesu tuču.
Sve je već nijemo, zrikavci i žito.

Ako ti želiš, možemo i ostati.
Bojim se za tebe, za mene je svejedno.
Gromovi su opasni u poljima,
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama.

Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.

Nema komentara :

Objavi komentar