Slavko Mihalić | Sâm, jer takva je pobjeda

Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji zubi
Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me grmlje
Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom
Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo
Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice
Nezasitne grudi segnule za snijegom
I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj
Moj je na drugoj strani
Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg vučjeg oka
Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže napreduju
Lovci, još noćas ću stići
Na livadu što je izjela izdajničke tragove
Dozivajući silnog sebe na nebesima
Sâm, jer takva je pobjeda