Siniša Matasović: Besperspektivnost je u Sisku probudila kreativnu energiju, koja je samo čekala razlog da bukne

Razgovor vodila: Sandra Pocrnić Mlakar

Roman "Nećak" Siniše Matasovića na prvi pogled lokalna je priča namijenjena prije svega Sisčanima jer opisuje snalaženje glavnog junaka Stjepana u gradu koji ne nudi posao ni perspektivu. Kako Sisak nije jedini grad u kojem su se mladi ljudi bez posla našli u egzistencijalnom vakuumu, "Nećak" i njegov recept mogli bi mogli bi postati traženi i čitani i u drugim malim gradovima. Siniša Matasović ipak ne planira turneju po Hrvatskoj niti rekordne naklade već, filozofski promišljen, nakon "Nećaka" razmišlja o novom romanu i budućim projektima.

Kao i za zbirku poezije "Sisak se uspješno pretvara da spava", grad Sisak inspiracija je i za vaš roman "Nećak". Kako je Sisak reagirao na roman "Nećak"?

Još je prerano za donositi konkretnije zaključke, ali prve reakcije su naglašeno pozitivne. Ponajviše me iznenadio interes prisutan kod 'prosječnog čitatelja', pa čak i kod dijela javnosti. Pokazalo se da je
roman, neovisno o samoj kvaliteti napisanog, ljudima neusporedivo bliža forma od poetske knjige i da ga radije čitaju. Kada je roman izašao iz tiskare nisam imao apsolutno nikakvih očekivanja ili pretenzija, ali kao da svi drugi jesu. Promocija je bila vrlo dobro posjećena, mediji su prenijeli informacije o romanu, ljudi se svakodnevno raspituju kako do njega doći, ima li ga u knjižnicama itd. Oni koji su ga dosad pročitali pohvalno su se izrazili. Smatram kako dobar dio razloga zašto je tome tako počiva na činjenici da sve unutra izneseno 'drži vodu'. Kroz roman sam se dotakao mnogih tema o kojima ostali izbjegavaju govoriti i to je već samo po sebi polučilo rezultat.

Stjepan iz romana "Nećak" nastoji riješiti egzistencijalne probleme i snaći se u svakodnevnici bez posla i perspektive, a pritom smisao nalazi u poeziji i pjesničkim krugovima. Koliko je Sisak svjestan da su kultura i međusobna podrška konstruktivan odgovor na aktualnu krizu?

Nisam siguran da je Sisak, odnosno sisačka kulturna javnost, dovoljno svjesna sama sebe i svoje vrijednosti. Usprkos tome, raduje me da kulturna scena u gradu itekako postoji i da je vrlo raznolika i produktivna. Usuđujem se reći kako je ta scena ne samo uz bok onima iz ostalih većih regionalnih centara, već da im po mnogočemu i prednjači. Težak i naoko besperspektivan život probudio je u brojnim pojedincima kreativnu energiju, koja je, kako se ispostavlja, samo čekala razlog da bukne. Mogli bismo satima razgovarati o književnim, likovnim, glazbenim, kazališnim, kinematografskim, multimedijalnim i ostalim vidovima umjetnosti zastupljenih u Sisku i istaknutim pojedincima koji iste predvode, a da pritom opet nekoga izostavimo s popisa.

Sličan je životni put i Stjepana iz mog romana. 'Puhnulo' mu je u glavu pa se zainteresirao za poeziju. To je obrazac prema kojemu Sisak danas djeluje na ljude. Ili ćeš se uhvatiti nečega kreativnog ili ćeš odustati od svega i sjediti doma prekriženih ruku. Posla ionako nema. Nažalost, tu je i ona treća, pogubnija varijanta suočavanja s istim problemom – iseljavanje u inozemstvo. Mnogi mladi su joj pribjegli.

U romanu je nadrealistička scena predstave "Republika mašte" sisačkog plesnog studija Kristalna kocka vedrine, koja daje naslutiti da se od vas mogu očekivati i ambiciozniji književni poduhvati. Nakon prvog romana, nastavljate li pisati prozu ili se vraćate poeziji?

Poezija je moja prva ljubav jer me opušta dok je pišem i stvarajući nove pjesme istinski uživam. S prozom je drukčije. Proza umara autora i crpi ga dok piše, traži od njega drukčiji vid koncentracije, iziskuje vrijeme za dorađivati detalje. Bilo kako bilo, ja nastavljam baviti se s obje ove književne forme. Poeziju ću i dalje pisati iz gušta kada mi dođe, a kroz prozu ću tragati za onim odgovorima koje je jednostavnije izraziti na taj način. Svakim novim proznim štivom neupitno će rasti i moje spisateljske mogućnosti. Dakle, bit će još nadrealističkih scena.

Roman "Nećak" objavila je Matica Hrvatske Sisak. Koliko je za kulturni život grada poput Siska važna aktivnost Matice hrvatske?

Važnost Matice hrvatske od iznimnog jeznačaja. To prvenstveno valja sagledati kroz prizmu svih aktivnosti kojima se Matica bavi. Teško mi se prisjetiti neke druge institucije ili udruge aktivne u kulturi ne samo Siska, nego i šire, koja obuhvaća toliko široku lepezu umjetničkog djelovanja. Konkretno, naš ogranak MH organizira književne susrete, bavi se izdavaštvom s naglaskom na pružanje prvih prilika za isticanjem mladim, perspektivnim autorima; zatim postavljanjem likovnih izložaba, nije rijetkost da upriličimo i glazbene nastupe, folklorne nastupe, odnedavno smo pokrenuli filozofsku sekciju itd. Ukratko, vrata su otvorena svima širokih nazora i želje za promicanjem kulture općenito.

Član ste Jutra poezije, kao i Stjepan u romanu "Nećak". Kako je Jutro poezije djelovalo na vaš pjesnički razvoj i formiranje kriterija?

Odlasci na subotnje tribine Jutra poezije u Zagrebu ostavili su duboki, krucijalni trag na mom pjesničkom putu i sazrijevanju. Prilika da od više različitih autora čujete njihove stihove i da učite neposredno od njih samih za mene je značajnija od bilo kakvog kolegija na fakultetu ili, primjerice, radionice kreativnog pisanja poezije. Također je potrebno naglasiti kako uspješnost svakog projekta i svake tribine u velikoj mjeri ovisi od osobe koja je vodi. Kako ja vidim stvari, uvijek je pojedinac taj koji nosi projekt, nikako institucija. Možete imati na raspolaganju reprezentativan prostor i gomilu novca, ali ako nemate pojedinca s vizijom i sposobnošću da zacrtani projekt realizira, nemate zapravo ništa. Moja je privilegija što sam na Jutro poezije počeo dolaziti za vrijeme mandata osebujnog i nadahnutog pjesnika i moderatora Roberta Roklicera. To su bile moje formativne godine. Da je na toj funkciji bio netko drugi, tko oko sebe ne bi znao okupiti toliki broj ljudi različitih karaktera i poetskih izričaja, moguće je da ni ja ne bih naučio ništa.