Kolumne

subota, 25. ožujka 2017.

Robert Tomšić | Ispovijed u šumi


Zagrlit ću onaj moj hrast u dubokoj šumi.
Taj div je ostao isti kao kad sam bio dijete.
Tada sam vjerovao kako noću hoda, sluša, sve pamti
i da se zorom vraća na svoje mjesto samo zbog mene.
Puno stvari me naučio, ono o čemu ljudi nisu govorili,
možda iz neznanja, srama ili opasnog straha i zaborava?
Naslonjen na toplu, „hrastovu“  koru razmišljao sam
i tako leđima upijao dobronamjerne, „životne“ savjete
koji su me često vodili u duboku tugu i iskreno kajanje.
Tada bi krošnja počela gromko hučati da odvrati, uplaši ljude,
kako ne bi čuli moje suze koje su bubnjale po zemlji kao teška tuča.

Nema komentara :

Objavi komentar