Kolumne

petak, 10. ožujka 2017.

Jelena Hrvoj | Podnevne smjene


Mrzili su podnevne smjene. A više od same smjene mrzili su onaj prijelazan period kada su zamijenili pregače. Sat vremena prije i sat vremena poslije smjene predstavljalo je apsolutnu dosadu.

U posljednje je vrijeme bilo sve manje ljudi koji su posjećivali lokal na kolodvoru. Iako bezvremenskog izgleda i odlične lokacije, vrijeme je pregazilo kafić. Tek bi vikendom prostor bio donekle popunjen, ali ni to nije bilo dovoljno da pokrije većinu troškova. Bez obzira na loše poslovanje, lokal je i dalje postojao zahvaljujući dubini vlasnikovog džepa i nekoj ludoj privrženosti malom lokalu.

Dvojica konobara sjedili su za šankom i zurili u dim cigarete koji nestaje iznad aparata za kavu. U pozadini se pojavila glasna tutnjava vlaka koji se zaustavljao na kolodvoru tek desetak metara dalje. Stakla su vibrirala, voda u napola punoj čaši podrhtavala je, no oni su već odavno naučili ignorirati taj zvuk. Prolazak vlakova za njih je bio nešto prirodno poput zraka koji udišu.

„Koliko?“

„Ne pitaj.“ Odgovorio je Willie. „Posljednja babetina popila je kavu prije sat vremena. Od tada je sve mrtvo.“

Merle se naceri i zagleda kroz prozor preko žara cigarete. „Uskoro će srednjoškolci. Nemaš više točenog piva.“

„Zaboli me.“ Willie odgovori nezainteresirano i spusti se s barske stolice. Prišao je kompjutoru koji je služio kao radio. „Znam samo da sam otkrio način kako se riješiti gomile.“

Merle ga pogleda podignuvši obrvu, no znao je kako nema potrebe postavljati pitanje.

„Ambijentalna horor glazba.“ Willie klikne mišem na istoimeni folder, pojača ton, a prostoriju istog trena ispuni zvuk jezivo smirenog instrumentala popraćenog izobličenim zvukom koji je podsjećao na duboko režanje.

„Koji je ovo k…“

Prije nego li je kolega stigao završiti rečenicu, Willie se glasno nasmije i još malo pojača ton. „Puca na psihu više no što se na prvu čini.“

U tome trenutku se otvore vrata kafića, a prostoriju ispuni sladak miris parfema. Obojica muškaraca okrenula su se kako bi pogledali pridošlicu i obojica ostadoše ugodno iznenađeni. Djevojka u ranim dvadesetim godinama, kestenjasto smeđe kose koja seže do sredine leđa i očiju boje jantara, sjedne u sam ugao i nasmije se spustivši pogled. Bilo je i više no očito kako je svjesna svoje privlačnosti.

Willie stiša glazbu, no ostavi je da ispunjava neugodnu tišinu, te potpuno uspravnih leđa krene prema djevojci kako bi uzeo narudžbu. Merle je sa smiješkom promatrao svog dugogodišnjeg kolegu kako nesvjesno pokušava izgledati veće i šire no što to i uistinu jest.

Čim se Willie vratio do šanka i počeo kuhati kavu, Merle se nagnuo prema njemu i upitao namjestivši najširi osmijeh koji je mogao izvući, „Nije moglo bolje? Mičem ti se s puta, stari.“

„Zbog?“ Willie se nasmije, pogleda ga ispod obrva i s police skine dvije šalice za kavu. „Ne seri. Stiže pojačanje.“

Tek što je izrekao riječ pojačanje, vrata kafića ponovno su se otvorila. No, ovaj puta u prostoriju je ušetala niža, manje atraktivna djevojka depresivnog izgleda. Potpuna suprotnost prpošnoj prijateljici koja je tek nekoliko minuta ranije zaokupila njihovu pozornost. Ambijentalna horor glazba u pozadini u potpunosti je bila zaboravljena. Upila se u njihove svijesti i stala presti mrežu.
Dok je Willie ulijevao vrelo mlijeko u kavu, Merle ponovno sklizne sa stolice i zaustavi se s druge strane šanka, pored svog kolege.

„Jesi za zajebanciju?“ Merle iz novčanika izvadi omot i komadić nalik na umanjenu poštansku marku.

„Ne seri, Merle. Jedna stvar je vikend, a druga ovo.“ Willie pokaže prstom prema djevojkama koje su sada sjedile iza njegovih leđa. Bez obzira na pokazano neodobravanje, znatiželja u njemu rasla je bez ikakvog objašnjena. Nikada do sada nije vidio kako LSD utječe na nekoga usred bijelog dana, u prostoriji bez buke i bez prisutnosti mase.

Oba se muškarca nasmiju. Merle nježno položi listić LSD-a povrh bijele mliječne pjene i posipa površinu kakaom dovoljno da listić droge postane nevidljiv.

Nepunih dvadeset minuta kasnije djevojka jantarnih očiju sporo je počela upijati glazbu. Njezina se podsvijest počela iskrivljavati bez da je u jednom jedinom trenutku posumnjala.

Willie i Merle promatrali su kako se ljepota pretvara u nešto deformirano. Empatija se u tome trenutku nije mogla ni nazrijeti. Opijeni neobjašnjivim emocijama promatrali su kako se krhko tijelo mlade djevojke pretvara u ono paranoidne primitivnosti. Zurili su u nju i kada je potrčala kroz vrata, ostavivši uplašenu prijateljicu za stolom. Promatrali su i kako se površina vode u krigli mreška, a prozori vibriraju. Poput usporenog filma, zurili su kroz prozor prema peronu u trenutku kada je glomazna lokomotiva putničkog vlaka pristizala na peron. Promatrali su kroz dim cigarete, glavama oslonjenih o ruke.

U trenutku kada je život mlade djevojke jantarnih očiju nestalo ispod smrtonosnog tereta lokomotive, Merle se sporo okrenuo i slegnuo ramenima. „Jebi ga, nije platila kavu.“ Tek kada je progovorio, shvatio je da se unutrašnjost kafića ispunila životinjskim vriskom djevojke koja je još uvijek sjedila pored dvije prazne šalice kave.

Willie je još uvijek promatrao paniku koja se sporo manifestirala na peronu u obliku mase histeričnih ljudi. Pokušavao se koncentrirati na umirujući ton ambijentalne horor glazbe. Mrzio je podnevne smjene. Mrzio je onaj period nakon što su zamijenili pregače, i mrzio je monotoniju.

Ni ovog se dana nište neće promijeniti. Sve će ostati jednako monotono, samo što će morati pokriti trošak dvije kave s mlijekom. Da, uistinu je prezirao podnevne smjene.

Nema komentara :

Objavi komentar