Kolumne

petak, 10. ožujka 2017.

Pramcem u sumrak XIII.


DOKTORAT IZ GRAŠKA

Piše: Jelena Miškić

Proljeće je tu. Ono što me beskrajno veseli je što sam uspjela nagovoriti oca da se prihvatimo radova oko naše kuće kako bi preinačili svrhu prednjeg i zadnjeg dvorišta u nešto konkretnije tj. jestivo, u bašču. Sama riječ bašča potiče od turske riječi „bahče“, što u prijevodu ima isto značenje, dakle zemljano uređeni prostor ispred ili iza kuće u kojem se sadi povrće. Nakon pregovora s majkom, koja je nevoljko pristala, na rate smo počupali cvjetnjak da njoj bude lakše u rastanku sa svom silom svijeća i konačno dobili divnu, rahlu, matematički izmjeren i građevinski poravnat katastarski komad. Zemlju smo pošteno prekopali, počupali sav korov koji se nadljudskim naporima morao izvaditi, pognojili po ekološkim pravilima, na kraju otvorili svakom po pivo i kladili se tko će sutradan dobiti veći muskulfiber. Moja sjećanja iz starih vremena življenja u Vukovaru je kako dolazim iz škole, vrijeme radnje čim je sunce zagrijalo poslije duge zime, s babom Melanijom u svinutom položaju kako vječito nešto čupka, sadi, presađuje, veže, montira, vuče crijevo iz zadnjeg dvorišta kako bi zalila biljke, psuje ili se divi našoj bašči okupanoj suncem.

U to vrijeme nije bilo vremena za prevelika nakuhavanja pa mi je znala dati u plehnatom tanjuru široke rezance sa sirom i vrhnjem koje sam znala uzeti, sjesti na rub bašče i gledati ju dok radi. Dok je tako sagnuta revno čupkala svaku nepoželjnu travku razgovarale smo o tome kako je bilo u školi, jesam li što naučila novo, što ćemo popodne raditi, a obično smo pekle palačinke i čekale ostatak obitelji da se skupi nakon radnog dana. To je bila dosadna faza.

Ona vesela je nastupala kada su već niknule biljke počele davati svoje plodove koje smo nježno brali i raspoređivali u pakiranja dovoljna za jedan obrok.

Nekada davno svaka kuća u Vukovaru je imala bašču. Domaćice su se natjecale preko ograda koja ima urednije gredice, međusobno dijelile savjete i razmjenjivale lokalne tračeve.

Pod normalno je bilo: "Ma gdje si to čula?!" - "Kod Milke u Bašči".

Od ove godine studiozno smo pristupili svakoj posađenoj kulturi, mladom luku, tikvicama, mrkvi, peršinu, špinatu, blitvi, salati, patlidžanu s posebnim naglaskom na doktorat iz graška. Kasnije ćemo posaditi rajčicu, papriku i krastavce. Jutros je pala kiša kao naručena.

Nedostaje mi Melanija. Jako. Njezina kostobolja koja zna predvidjeti vrijeme, njezina juha od rajčica i široki rezanci koji su bili postulat odrastanja. Umrla je na Valentinovo u snu kako pravednost i nalaže.

Tješi me pomisao da sam u našoj bašči svaki dan s njom. I s biljkama koje ponovo rastu  u nekom novom životu nakon dvadeset i pet godina.

Nema komentara :

Objavi komentar