Kolumne

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XII.


O romanu „Lunapark“ Nives Madunić Barišić

Piše: Mirjana Mrkela

Moja priča

Ne znam kada sam počela fantazirati o životinjama. Vjerojatno dok sam bila još mala. Živjela sam u malome stanu. Imala sam mali prozor koji je gledao na mali park. Na prozoru sam ostavljala mrvice i sjemenčice. Ptice koje su dolazile bile su različite. Grlice, zebe, batokljuni, sjenice, pa i vrane. Ali više od svih - vrapci. Znalo ih je biti i više od 20. I više od svih drugih ptičica, podsjećali su me na djecu.

Vjerojatno zato su vrapci prethodili svim mojim kasnijim maštanjima o životinjama. Zamišljala sam da su odjenuli kratke dječačke hlače. Razgovarali su sa mnom, a i međusobno. Bili su nestašni, jogunasti, stidljivi i svakakvi. I tako sam u svemu malome imala veliku priču, sadržajem sličnu crtanome filmu.

Nivesina priča
   
Nives radi na radiju. Ondje se bavi tuđim pričama, pa i mojim. O vrapčjoj seriji iz davnine još joj nisam ništa rekla. Koliko je u tim mojim pričama bilo sličnosti s njezinom pričom o lunaparku, teško mi je odrediti. Razlika ima mnogo. Prvo, Nives je smislila krimić. Drugo, Nives nam priča o usporednim svjetovima - i o ljudskom i o životinjskom. I treće, Nivesine životinje nisu samo od jedne vrste. Ako ste čitali njezin prethodni roman "Tajna čokoladnih bombona", odmah ćete znati na što mislim. Ako to još niste čitali, sada dajte mašti na volju!
   
Kako biste vi zamislili pravi krimić? Za početak bi bio neophodan jedan profesionalni detektiv. Nives mu je dala ime Melkior. Uglađen je, obrazovan i vješt u svome poslu. Kad se umoran vratio kući, učinio je ovo: "U kadu je pustio toplu vodu, iz bočice izlio šampon za ravnanje dlake, mirisnu sol i tirkiznu pjenicu. Potom je upalio laganu glazbu i ušao u vodu. Bila je ugodna." "Nakon pola sata umotao se u ručnik i odgegao u kuhinju. Odlučio je ispeći fini omlet s pljesnivim sirom i pripraviti salatu od mnoštva različitog povrća."
   
Ako vam je tu nešto čudno, pravi je trenutak da saznate: Melkior nije čovjek, nego terijer. Pa ipak je detektiv i to slavan.

Tarina priča
   
Tara i Melkior su na verandi. Ona sluša glazbu, a on se izležava na suncu. S ulice prilazi Melkiorov doušnik King. On kaže da je u grad stigao lunapark. Za Taru to nije nova vijest, ali sada predlaže Melkioru da skupa pođu onamo. Kad je on odbije, ona pojašnjava:
   
"Mogu ići i sama. Imam već deset godina. Željela sam te upoznati s Ajšom."
   
Ja također želim da upoznate Ajšu, djevojčicu iz lunaparka. Ali ona, kao i moji vrapci u hlačicama, nije stvarna. Ajša postoji samo u ovome romanu. Ako je i vi želite upoznati, što prije započnite čitanjem!

Lunaparkovi
   
Što se lunaparka tiče, stvar je posve drugačija. Lunaparkova ima na sve strane. Primjerice, jedan je smješten na 20 minuta hoda od moje kuće. Ondje je već mnogo godina. Vodi ga jedna posve normalna romska obitelj. Djeca se dolaze vozati na vrtuljcima i ne događaju se nikakve detektivske pustolovine. Naizgled je tako. No i Melkior je naizgled obični kudravi psić, a ne uglađen i uspješan detektiv.
  
Imajte sve ovo u pameti kad budete u blizini, ili namjerice dođite u tu blizinu! Možda za praznike. Možda s prijateljicom. A možda vas novo prijateljstvo očekuje baš u lunaparku.
 
"I vidimo (se) za praznike - molećivo reče Tara.
  
"Onda do praznika - reče Ajša i čvrsto je zagrli."

Nema komentara :

Objavi komentar