Kolumne

četvrtak, 9. ožujka 2017.

Dragana Novaković | Balada za dvoje



(posvećeno A.G.)

Noćas, klimavim notama
ispisujem sudbinu.
Kiša kaplje niz oluke
poput tinte
koja slijeva niz
jagodice mojih prstiju.

Noćas, srce za njega
ispisuje najtužnije stihove.

Tiho, negdje u daljini
zasvira violina.
(Zvucima pomilova dušu.)
Siluete ljubavi
gipko i lagano,
započinju životni ples.

Na svilenkastim zidovima
što lelujaju na vjetru,
plašu izbledjele sjenke.
Ritam simfonije
skladbu natera u plač.

Niz skalu polustepena,
poput sjećanja što muti dušu,
prošlošću zamutih zjenice.
Orkestar osjetila, uklesa ljubav
da vječnošću bdi kroz vjekove.

I dok violina nijemo,
kroz žice prožima tišinu,
podvučenom oktavom
završih kompoziciju.

Noćas, klimavim notama
ispisah sudbinu.


Nema komentara :

Objavi komentar