Daleko od puta, na proplanku, sama.
Topli vjetar s juga raspliće joj kose,
kao da je k brijegu pošla, pa zastala
da odmori noge, umorne i bose.
Za haljinu prostu ona ni ne mari,
tek kada jesen zakiti joj skute;
gorčinu kada čudne slasti smjene –
onda kad ih čula ničija ne slute
žubor se šumom razlije po dolu;
čudi se smreka, bor, zagledan stoji,
dok ona žurno skuplja svoje skute
i jesen rumen po licu joj boji.
Kad navru kiše i pritisnu mrazi,
kad smreka plače i hrast kada stenje;
na proplanku sama, daleko od puta –
ona sanja sunce, dršćući uz stijenje.
S proljećem nemiri potoke zamute
i bujica dolom brane sve poslama,
u srebrnoj noći, osluškujuć zvijezde,
oskoruša stoji na proplanku sama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.