Od samih riječi
Ljubavi moja.
Kad sam potrošio riječi iz okruženja,
Dovlačio sam nove iz dalekih kamenoloma,
Prvo na devama, a poslije splavima
Niz rijeku,
Divlju
U gornjem toku,
A ukroćenu,
Kao što je poznato,
U donjem,
U području drevnih mitova.
Najrjeđe riječi
Tražio sam duboko pod zemljom,
U slojevima bijelog mramora,
Gdje su ležale oksidirane sumporom,
Inkrustrirane zlatom, dijamantima,
I ponekim dragim kamenom
(Smaragdom i rubinom).
Posljednjom riječju,
Imenom tvojim,
Ukrasio sam pročelje ulaza, prema istoku.
U smiraj šestog dana
Pođoh da ti ključeve predam,
I pred odajama tvojim
Sjetih se,
Da nisam napisao Pjesmu za te.
Htjedoh,
Bilo je kasno.
Kad sam se okrenuo,
Taj Mahal se sruši kao kula od karata,
Ali ti otvori vrata i reče: nije li ovo Pjesma?
Nije li ovo Pjesma koju zazivlješ?
I dvorac se opet podiže.
I prsa tvoja disahu.
I ključe zlatne u njedra ja ti spustih.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.