Kolumne

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Robert Janeš | Zračna granica


Koža na rukama je ispucala. Puna je ispupčina i udubina. Izgleda kao mala geografska karta, pogled na Tibet iz satelita. Mjesto na kojem se sudare kontinenti pa se podignu planinski lanci i usjeku klanci... Orogenija. Izazvana endogenim procesima.

Ne volim nositi rukavice. A to je potrebno u uvjetima gdje vjetar i hladnoća uspješno isušuju vodu iz tijela. Kad stavim rukavice osjećam se sputano. Čak i kad se radnja svede na puko hodanje, kad hodajući samo promatram ono sve oko mene i ne stvaram sud o ičem... Volim kad između mene i zraka koji me okružuje nema ničeg, kad je zračna granica posljednja granica koju treba priječi za stapanje s prirodom oko mene. Ili komunikaciju. Općenje bez rukavica.

Pada... sniježi... bjelina žari oči, hladnoća pali grlo, vjetar peče obraze. To je moj svijet.

Nema komentara :

Objavi komentar