Kolumne

utorak, 7. veljače 2017.

Robert Janeš | Gabrijela na koncu


Autor: Robert Janeš

Nebo nad Zagrebom puno je anđela
koji se ne usuđuju sići
vječnim dimom su ispunjeni trgovi
iz fontana prska zagađena voda
što rastapa perje na njihovim krilima


nema leta među golemima što mašu
masnim ručetinama i hodaju unatraške
gaze i proždiru svoju djecu
prethodno pljujući na njih otrov
koji prvo paralizira a potom omekšava

ne znam bih li Gabrijela nazvao
anđelom među ljudima
ili čovjekom među anđelima
dok plače plave suze neba
na razmazanu kajganu katastrofe

Njegovi prsti na mom licu
čine da se osjećam prozirno
sav moj ugled postaje pičkin dim
puko klokotanje čađe niz pročelja
ja nudim mu se gol ne znajuć
odlazi li na zahod kroz vrata
na kojima stoji M ili Ž
ali on me odguruje nježno
da mi ne rasprši krpice mozga
po okolnim kioscima ili su to možda
samo vatre plamtećih stabala iznad grada

Njegovo tijelo u bolničkom krevetu
pije mlijeko iz vrča modulirajućeg oblika
posjetitelj iz osmog kruga
umata Sunce u staniol istiskujuć iz njega
užarenu lavu ravno na davno sagrađene lađe
redatelj brodoloma starih vrijednosti
kreator novih brodova i jahti što sad sijeku valove
na modrom moru Gabrijelovih suza

i dok pijem peti Lavov i treće pivo
u birtiji na uglu Petrove i Kamaufove
čekajući rođenje novog Izbavitelja
shvaćam da je Gabrijel zapravo Gabrijela
koja jednostavno previše zna
i to je njezino prokletstvo

Nema komentara :

Objavi komentar