Kolumne

nedjelja, 12. veljače 2017.

Andreja Malta | Posljednji susret


Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.

Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala simbol bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo su samo bol i muka.

Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život.

S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.

Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila, bio je to onaj karakterističan bolnički miris. Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor ležao je on. Plašila se tog susreta ali sad kad je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.

Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo. Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene, bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sad tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice još je uvijek zadržavalo dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sjeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.

Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula:“Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.“

Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo. Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cijevku, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.

„Tata.“ rekla je opet. „Ma, znaš ti svoju Zoju, jeli tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ.“ okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju i polako ga dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta, nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo sakrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena, kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put će to biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila da li ovo produžavanje života, kao god se to činilo okrutnim, uopće još ima smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sad hranila ostatcima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje, da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.

Odjednom se trznuo, nakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bih. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.

„Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!“ zajecala je zaprepašteno Zoja i s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.

„Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!“ viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla u hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.

Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla:“Sad možete opet ući. Bit će on dobro.“

Ležao je izmučen na krevetu, čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stijenke nazirala krvava tekućina, pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac, za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sad? Kost i koža, patnja i bol.

„Posjete su završene!“ provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula. Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku čuo se zvuk kolica s hranom. „Sad će večera.“ pomislila je jednostavno Zoja. Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom zagrlila ga je pogledom.

Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno. Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom. Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst, kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

Nema komentara :

Objavi komentar