Slavica Gazibara | Skepsa

Kad bi on podigao pogled iznad novina, pokazao čitavo svoje lice, ona bi se prestravila. Naprosto bi se paralizirala – počela ubrzanije i kraće disati, a da je mogla, i prestala bi. Nikad nije dokučila zašto je tome baš tako: imao je njezin otac lijepe, muževne crte lica, crnu valovitu gustu kosu, ali one obrve, bog da joj oprosti – ona čuda nad očima - bile su toliko guste, široke, crne da joj se činilo da iz profila sigurno izgledaju kao nalijepljene, kao u Djeda Mraza one od vate. I nikad mu se nije suprotstavila. Zapravo jest, ali je to išlo delegatskim putem: ona majci, majka njemu. I to nakon traženja „pravog trenutka“, a taj se nije pojavljivao često. Jer otac je bio autoritet: uglavnom smrknutih obrva, malo je pričao a i kad je – bile su to ironične primjedbe na želje i mišljenja članova obitelji. Uglavnom, svi su ga se pribojavali i bili najzadovoljniji kad je na poslu, kad spava ili čita novine. A on gotovo da i nije drugačije provodio vrijeme. Ponekad je mislila da je bio takav autoritet i zato jer je bio policajac.

Sad kad je za stolom odugovlačila s posljednjim zalogajima odlažući ono što mu mora reći, razmišljala je kojih se to slika iz djetinjstva sjeća a da bi opravdale naziv patera familiasa – kako ga je nazivala u sebi ili glasno pred prijateljima. Zbog jednog detalja definitivno je već s jedanaest godina shvatila da je u krivoj obitelji ili da s njim nešto nije u redu, ali joj je majka kasnije objasnila da je zato što je on policajac.

Bilo je to onda kad su putovali fićom u Zagreb. (U njihovoj se kući uvijek „putovalo“ kad se nekamo išlo fićom, pa je tako i za nju ta riječ imala čudesno značenje.) Kad su joj rekli da idu posjetiti baku i tetku u Zagreb, razveselila se: - Znači putujemo?! Otac je po običaju prečuo pitanje malo približivši obrve a što je značilo potrebu stišavanja oduševljenja, a majka je mudro kimajući glavom rekla: - Da, putujemo. Ta „putovanja“ u Zagreb trajala su oko dva sata, nigdje se nisu zaustavljali, sve automobile koji su odostrag nailazili su propuštali a otac bi one koji su mu trubili neka požuri, komentirao sa – Pa valjda ja znam voziti, majmune! Ili – Samo ti juri, nećeš dugo! I tako su ipak stigli do Dubrave. U daljnjem putovanju ih je zaustavio semafor. Bilo je to tamo gdje je prije dvadesetak godina prestajao tramvajski promet, kad je ostatak Dubrave zajedno sa Sesvetama bila šira periferija Zagreba, a na samom semaforu okretište jedanaestice i dvanaestice. Prijepodne je, ljudi dosta, čekaju oni u fići, čekaju oni na semaforima. Otac baš stavlja fiću u prvu – upalilo se žuto svjetlo – kad odjednom niotkuda pojavi se ispred njih neki dugokosi mladić i protrči dalje. Otac jedva dočekao!

- Vide budale, majku jebao svoju! Sigurno nešto ukrao pa bježi! – reče on susprežući bijes, ali dovoljno glasno da sebi dade oduška.

- Ma nije - majka će odmah – pa vidiš da trči da stigne na tramvaj!

Majka je bila u pravu, a kći je shvatila da s ocem nema šale, da se on rodio kao policajac.

Drugi put – nakon deset godina - shvatila je to i definitivno. Sa društvom s fakulteta je krenula na doček nove godine u planinarski dom na Risnjaku. Svojima je rekla da mora učiti i da ostaje u Zagrebu – što i nije bila velika laž, a oni ju ionako ne bi pustili. Vlakom iz Zagreba, a od Gornjeg Jelenja pješice šest sati natovareni kruhom i svime ostalim potrebnim za tri dana prtinom kroz snijeg metar visok u planinu. Bio je to doživljaj!

Kad su se nakon nekoliko dana vratili i ona došla kući, lijepo im čestitala i jedva čekala da se pošteno najede, a ono – nitko ne pita kako joj je bilo samoj za praznike u Zagrebu. Kad odjednom otac preko novina poče.

- I kćeri? Kako je prošla nova godina?

- A dobro – učila sam, skoro će ispitni rok!

- Je li bilo mlađarije u domu?

- Bilo je, bilo, ali samo mi koji smo spremali ispite!

- Ako bude sreće pa budeš još student i dogodine, nemoj učiti baš stalno, malo se možeš i odmoriti! –

Odmah je znala da nešto nije u redu. To je bio njegov smisao za humor!

Kasnije te večeri majka je objasnila:

- Na staru godinu popodne zvao ga je neki policajac što je s njim bio u školi u Sremskoj Kamenici, a nisu se vidjeli dvadeset godina! Pitao ga ima li on kćer i je li ona s društvom išla na Risnjak.

- Ovaj naš – od sramote da ne bude da ne zna – rekao – pa ne znam je li baš išla, ali nešto je o tome pričala…

- A ovaj mu rekao da su vidjelu grupu čudne balavurdije kako čeka autobus da ih prebaci do prtine za planinarski dom, pa su ih legitimirali. I tako shvatio!

- Pa po čemu?! – pitala je – pa prezimena ima koliko hoćeš istih!

- Da, ali veli da si ti isti ćaća, i da nisi imala legitimaciju, da bi odmah znao da si njegova!

Eto što ti je biti dijete policajca! Više o tome nisu nikad razgovarali, osim što je još za večerom, gledajući ju kako halapljivo jede, rekao: - A tamo u domu, ne kuhaju tako dobro? Naravno da joj je večera prisjela.

I sad ona njemu mora reći to! S obzirom da misli da će ga to razveseliti i napokon joj dignuti cijenu u njegovim očima, ne zna zašto se uopće koleba i znoji! Pa zaboga miloga već dvije godine radi, svoj je čovjek!

- Tata, moram ti nešto reći – započe. Ništa. On samo i dalje čita novine.

- Tata…

- Čujem ja dobro! Što je tako važno kćeri?

- Dobila sam posao u Č. Isti, ali bolja plaća!

- E

- Pa to je samo 15 kilometara odavde. - I napokon je smogla hrabrost.

- Ponudili su mi stan.

- I?

- Prihvatila sam. Lijep jednosobni sa centralnim, u centu grada. U subotu se selim.

- Dobro kćeri. – I vratio se novinama.

- Pa dobro je li to sve što mi imaš reći?! Čuješ, selim se! Imat ću SVOJ stan! S 25 godina!

- Eeeee – jebeš državu koja tebi daje stan. Ta mora propasti!

Bilo je to sve što je rekao, zaklopio je novine i otišao u sobu gledati dnevnik. Tema je bila zaključena.
Ona se odselila i proživjela u tom stanu sedam godina. On je nije niti jednom posjetio. Umro je one jeseni kad je započeo rat, od srca. Bio je u pravu: država je propala.