Kolumne

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

Milica Lesjak | Nikad više Lena


Ja zapravo ne znam napisati ljubavno pismo. Nisam nikada ni znao. Da sam barem pokušao? Možda bi nešto ispalo, možda bi bilo dovoljno za neku nadu. Ali nisam! Osjećaji se nisu mogli iskazivati nikakvim sinusima, kvadratnim jednadžbama, formulama više matematike, a van toga sam bio i ostao totalna neznalica. Kad se vratim u prošlost, nikako ne znam kako su mi došle dvadesete, čak i malo prošle, a da snagu i ljepotu ljubavi nisam upoznao. Na jednoj strani ultimativna očeva želja – studij, karijera i to obavezno u metropoli, a na drugoj moja opsesija sportom. Ovo prvo nije mi bilo teško udovoljiti. Učio sam lako, rekoše talent za matematiku, a sport je služio za neko fizičko i emotivno pražnjenje.

-Tako dobro izgleda, a pravi „tutlek“, komentirali su za mnom, a i razne druge teorije su kolale studentskim domom, aludirajući na moju nezainteresiranost za ženski svijet.

A onda su nam „smjestili“. Leni i meni – dva „štrebera“ treba malo prodrmati – vjerojatno su mislili. Mala studentska sobica na Cvjetnom, proslava nečijeg rođendana, gužva, a fotelja u uglu namijenjena Leni i meni. Morate je dijeliti rekoše, nema dosta mjesta. Ne znam kome je bilo neugodnije. Ona, stidljiva, uplašena, nesigurna, a i ja nisam bio ništa bolje. Tu i tamo sam je samo pogledao ispod oka i čudio se kako je do te večeri nikada nisam primijetio, a imala je najljepše oči koje sam do tada vidio. Ono što nismo mogli riječima, učinile su naše ruke, Prvo lagani dodir, pa jači stisak a onda isprepleteni prsti. I počelo je. Bili si to najburniji i najljepši trenuci mog života. Nošeni snagom novih emocija, otkrivali smo svaki djelić tijela i duše, svijet oko sebe gledali nekim drugim, obojenim očima. Šetali smo, slušali glazbu, išli na izložbe, kazališne predstave. Svi su primijetili kako je Lana procvjetala - rasplela je pletenice, skinula traperice, sve češće oblačila minice, počela se i blago šminkati. A noge? Ma najljepše noge studentskog naselja! Svaki trenutak sam koristio da se prošećemo između paviljona, zagrljeni, znajući da društvo visi na prozorima. Neka samo gledaju, prepotentno sam mislio u sebi, imaju i što i vidjeti.

A onda je počelo. Prvo je stigao moj otac. Ne znam što je i koliko znao, ali mi je visokim tonom održao predavanje – završetak fakulteta nije kraj, on očekuje više, barem onoliko koliko je postigao Jozin Luka. Sinom nekog svog bratića, bio je potpuno opsjednut. Sjećam se kako mu je oduševljeno centimetrom mjerio titule u potpisu. Vjerojatno ga je na put natjerao strah da ne krenem za tom djevojkom u provinciju. Ono što su mi priređivali prijatelji, bilo je teže podnositi – majmun, kreten, glupan, gdje ti je muškost, zatelebao si se u prvu „suknju“ i izgubio glavu. Opameti se dok nije kasno, nastavljali su, pa tek sad trebaš uživati u ženama, od kuda znaš da ti je ova prava ljubav, samo primitivci vjeruju u prvu ljubav. Ni danas nisam siguran koliko je bili dobronamjernosti u njihovim riječima, a koliko zavisti i ljubomore. Tako mi je nešto natuknuo i bivši cimer, kad smo nedavno otišli na kavu nakon treninga košarke.

Pokleknuo sam i prvom prilikom sručio Leni u lice - znaš, gotovo je, mislim da ovo naše nije prava ljubav, ne volim te dovoljno – kad se sad rastanemo, imat ćemo vremena isprobati i kako je to s drugima. Kako ružno i primitivno, odmah mi je bilo jasno, ali se natrag više nije moglo.

Njeno skamenjeno lice nikada nisam zaboravio. Suze su ostale na trepavicama, zaleđene riječi na usnama. Samo se okrenula i otišla. Nikada je više nisam vidio. Nestala je. Totalno sam poludio. Svaki pokušaj da dođem do nje, da joj kažem kako nisam mislio ono što sam rekao, kako sam budala, kreten, ostale su bez odjeka. Rekoše mi jednom –diplomirala je i vratila se u rodni grad. Onda sam počeo. Postao sam veliki zavodnik i frajer – mijenjao djevojke, svaki tjedan, mjesec , ponekad bi bila i samo jedna noć. Neka imena nisam ni zapamtio. Društvo se divilo, a ja ostajao prazan.
Prošle su godine. Udovoljio sam ocu – može mi titulu mjeriti centimetrom i to dva puta. I snaha mu je također uvažena znanstvenica. U braku su dvije karijere. Putujemo svijetom, povremeno smo zajedno, djece nemamo. Ponekad, kad sam sam, odem Jani, prijateljici još iz studentskih dana na nedjeljni ručak. Lijepo je kod nje. Stan miriše na domaću juhu i pečene buhtle. Po podu razbacan dječje igračke. Kad – kad uhvatim njen oštar pogled. Znam da mi Lenu nikada nije oprostila. Bile su prijateljice. O njoj nije govorila, a ja se nisam usuđivao pitati. Malo proćaskamo o svakodnevici, a onda se opet vratim u svoj sterilni stan.

Nema komentara :

Objavi komentar