Piše: Jelena Hrvoj
Nedavno se na društvenim mrežama pojavila fotografija koju je ogorčena majka odlučila podijeliti s javnošću. Fotografija je prikazala test sastavljen za učenike prvog razreda osnovne škole. Tema testa bili su dani u tjednu, a prva od dvije stvari koja se pokazala kao problem je ta da je sam test sastavljen u obliku zagonetki.
Tu se odmah poteže pitanje: Jesu li djeca tog uzrasta uistinu spremna odgovarati na pitanja koja su postavljena u obliku zagonetke? Moje skromno mišljenje, ustvari, pitanje je sljedeće: Zašto? Zašto bi morali odgovarati na zagonetke i pri tome biti ocjenjivani? Zagonetke su zabavne, potiču djecu na razmišljanje itd.
No sada bi htjela da se svi zajedno malo vratimo u djetinjstvo i one divne dane kada su nam ruksaci mirisali na parizer i gumu novih papuča. Voljeli smo školu, igru, prijatelje, učenje (neki manje, neki više), nove pernice i šarene gumice. Ali svi smo imali jedan te isti problem. Onaj zloglasni strah od testova. I bez obzira bili mi odlikaši ili ne, ti ispiti su nam tjerali strah u kosti.
Sada se vratimo u sadašnjost i dotičnu fotografiju. Iz kojeg razloga itko ima potrebu djeci još više stvarati averziju prema školi i učenju? Svakako podržavam da se djecu treba poticati na razmišljanje vlastitom glavom. Podržavam i da ih se stimulira kroz razne zabavne zagonetke. Ali sve dok to isto ostaje na razini koja ne ulijeva strah u kosti. To nas dovodi do drugog, a ujedno i većeg problema koji mi je zapeo za oko na fotografiji. NEGATIVNO ocijenjen test djeteta koje pohađa PRVI RAZRED OSNOVNE ŠKOLE bio je išaran zloglasnom crvenom penkalom, a na dnu papira nalazilo se poruka učiteljice koja je glasila: LOŠE-UČITI-MIS…(pretpostavljam da je pisao MISLITI).
Sada ponovno pročitajte svaku riječ koju sam napisala velikim slovima.
U Japanu se primjerice učenici ne ocjenjuju sve do četvrtog razreda osnovne škole. Zašto? Zato što se u prve tri godine izgrađuje dobro ponašanje i razvoj karaktera. Nije li to ono primarno što bi se trebalo naučiti djecu? Ili još bolje, nije li to pravi pristup istome? Bez pritiska i bez strepnje o tome tko će od malih nogu biti žigosan crvenom penkalom i svrstan u stereotipne grupe koje pojedinca mogu obilježiti do kraja života? Bez obzira koja namjera učiteljice bila (dobra ili jednostavno potaknuta nekom osobnom frustracijom), ne mogu je podržati. Istina, mi nismo Japan. Istina je ta da će se kod nas djeca od najmanje dobi podvrgavati ispitima. Ali na nama je da te iste ispite i sam odnos na relaciji dijete-škola prilagodimo djetetu i njegovom uzrastu. I sada se ne referiram isključivo na prvašiće, već na sveukupno školstvo.
Zamislite, molim vas, da se vaše dijete ili vi nekada, našlo u prvom razredu osnovne škole u razredu od kojeg je pola učenika ocijenjeno negativnom ocjenom i počašćeno crvenim natpisom na dnu stranice. Zamislite i pokušajte zamisliti količini „motivacije“ koja ostaje nakon toga. Ne bi li vam bilo draže da to nije prvo sjećanje koje će vas pratiti u odrasloj dobi? Ili bi ipak radije potpisali ono sjećanje o mirisu parizera i šarenih pernica? Bez obzira bili vi roditelj ili učitelj, molim vas da dobro promislite. Svi smo bili djeca, i sva djeca će odrasti. Ono što se pruža u djetinjstvu ostavlja trag na budućnosti. Ne samo pojedinca, već i društva.
No sada bi htjela da se svi zajedno malo vratimo u djetinjstvo i one divne dane kada su nam ruksaci mirisali na parizer i gumu novih papuča. Voljeli smo školu, igru, prijatelje, učenje (neki manje, neki više), nove pernice i šarene gumice. Ali svi smo imali jedan te isti problem. Onaj zloglasni strah od testova. I bez obzira bili mi odlikaši ili ne, ti ispiti su nam tjerali strah u kosti.
Sada se vratimo u sadašnjost i dotičnu fotografiju. Iz kojeg razloga itko ima potrebu djeci još više stvarati averziju prema školi i učenju? Svakako podržavam da se djecu treba poticati na razmišljanje vlastitom glavom. Podržavam i da ih se stimulira kroz razne zabavne zagonetke. Ali sve dok to isto ostaje na razini koja ne ulijeva strah u kosti. To nas dovodi do drugog, a ujedno i većeg problema koji mi je zapeo za oko na fotografiji. NEGATIVNO ocijenjen test djeteta koje pohađa PRVI RAZRED OSNOVNE ŠKOLE bio je išaran zloglasnom crvenom penkalom, a na dnu papira nalazilo se poruka učiteljice koja je glasila: LOŠE-UČITI-MIS…(pretpostavljam da je pisao MISLITI).
Sada ponovno pročitajte svaku riječ koju sam napisala velikim slovima.
U Japanu se primjerice učenici ne ocjenjuju sve do četvrtog razreda osnovne škole. Zašto? Zato što se u prve tri godine izgrađuje dobro ponašanje i razvoj karaktera. Nije li to ono primarno što bi se trebalo naučiti djecu? Ili još bolje, nije li to pravi pristup istome? Bez pritiska i bez strepnje o tome tko će od malih nogu biti žigosan crvenom penkalom i svrstan u stereotipne grupe koje pojedinca mogu obilježiti do kraja života? Bez obzira koja namjera učiteljice bila (dobra ili jednostavno potaknuta nekom osobnom frustracijom), ne mogu je podržati. Istina, mi nismo Japan. Istina je ta da će se kod nas djeca od najmanje dobi podvrgavati ispitima. Ali na nama je da te iste ispite i sam odnos na relaciji dijete-škola prilagodimo djetetu i njegovom uzrastu. I sada se ne referiram isključivo na prvašiće, već na sveukupno školstvo.
Zamislite, molim vas, da se vaše dijete ili vi nekada, našlo u prvom razredu osnovne škole u razredu od kojeg je pola učenika ocijenjeno negativnom ocjenom i počašćeno crvenim natpisom na dnu stranice. Zamislite i pokušajte zamisliti količini „motivacije“ koja ostaje nakon toga. Ne bi li vam bilo draže da to nije prvo sjećanje koje će vas pratiti u odrasloj dobi? Ili bi ipak radije potpisali ono sjećanje o mirisu parizera i šarenih pernica? Bez obzira bili vi roditelj ili učitelj, molim vas da dobro promislite. Svi smo bili djeca, i sva djeca će odrasti. Ono što se pruža u djetinjstvu ostavlja trag na budućnosti. Ne samo pojedinca, već i društva.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.