Kolumne

ponedjeljak, 13. veljače 2017.

Marija Ajša Peuc | Ljubav i kazna


Sjedili smo za stolom
Tanjuri, žlice, vilice
Tupi noževi kao oni u zatvoru,
Osim noža za kruh.
Gledao si moje, a ja tvoje lice.
Ja sam ogledalo tebi i ti meni
Kao u onoj sobi s ogledalima gdje se
Stapaju odrazi lica u jednu točku.

Oko nas poznate stvari, topla soba.
Gledamo se blagim psećim pogledima.
Pitam te nešto o ljubavi,
Ljubavi do groba…

Onda vjetar otvori prozor i bučno rasklope se krila
U sobu kroz rešetke, kao one u zatvoru, nahrupi
Sjena davnog straha iz lošeg sna u  djetinjstvu
Zafijuče šiba, sjedim za kaznu  u magarećoj klupi 

Opet sam uplakano dijete koje se nikad ne smije 
Zatrpana igračkama, sama, pogleda prazna
Pitam te može li ljubav biti kazna
Za dijete nevrijedno ljubavi prije 

Nema komentara :

Objavi komentar