Kolumne

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Jelena Miškić | Doista te volim


Jedna godina iza mene, godina života više koju ne mogu ničim vratiti kako bih popravio sve što sada znam da se popraviti dalo. Godina borbe s najtežim neprijateljem, samim sobom.Godina u kojoj sam gubio, teška godina, turobna i sjetna, jedna od onih za koje sam mislio da bi bilo najpametnije izbrisati je nekim kvalitetnim medikamentom znanstvene fantastike u prodaji kioska zaborava. Sve bih obrisao do onog čudesnog, sudbonosnog svitanja na Dunavu kada nisam prestao misliti na tebe. Znam, ponavljam ti to često, ali za meni to je ravno čudu. Nedostajalo je jako malo da to jutro ne odem na obalu, znaš i sama koliko je život nepredvidiv i koliko se u sekundi tijek događaja promijeni, ali neka sila me natjerala, vukla me, govorila mi..idi...idi...

Dok sam vozio prema Dunavu u sebi sam brundao koji sam idiot, kako kao balavac nadam se, kao dječarac treperim, sanjarim.

I onda taj trenutak, odjednom ti.

Samo dragi Bog i ja znamo koliko si mi se intenzivno uvukla pod kožu. Ne sjećam se kada sam zadnji puta bio toliko zbunjen, nepripremljen, bez kvalitetne rečenice, bijesan na nepoznatu ženu koja takvom snagom utječe na mene. Bijesan na tebe, kako se usuđuješ vidjeti. Mene. 

Trebalo mi je neko vrijeme kako bih skupio hrabrosti i poslao ti prvi sms.

Povjerovao sam da se uistinu događa nešto posebno, neobično, sudbonosno. Danas kada čitam naše poruke gotovo sam siguran kako smo od prvog trenutka namijenjeni jedno drugom. Siguran sam u to kao što svako jutro znam da će svitati iznad našeg grada, iznad našeg Dunava. Siguran apsolutno iz svake rečenice koju smo razmijenili. Nikad prije nisam toliko strepio da ćeš se predomisliti, da ćeš odustati, da ćeš se jednostavno okrenuti i zamrznuti dan, zamrznuti noć. Uplašio sam se kao da ću ostati bez zraka toliko potrebnog za život. Ostati bez tebe nije prihvatljiva opcija.

Tako brzi i tako lako sam te zavolio. Do tog dana na Dunavu nisam niti bio svjestan da je tako nešto uopće moguće.

Ali jest.
Moguće je.

Voljeti ovako snažno, iskren, duboko, osjećati da te poznajem cijeli život, relativizirati vrijeme do ove razine, jer mi nemamo vremena...ne znam što se događa...ne želim uopće to analizirati.

Znam što i koga želim, prvi put u životu, bez kalkulacija, bez glumatanja i skrivanja iza glupih fraza, točno i precizno znam što hoću. Hoću da se budimo jedno pored drugog, hoću da nam jutra budu ispunjena poljupcima i zagrljajima, želim ti pokloniti ono što nikome nisam, sebe.

I sama znaš, ne vide me, vide samo ono što žele vidjeti.

Želim ti dati svu ljubav i toplinu za koju sam mislio da je nikad i nitko neće prepoznati.

Gledati te i slušati te bez oklopa, toplu, nježnu, prekrasnu, usudim li se imati više od toga?  Poželjeti više od toga? Donijela si svjetlo. Donijela si ljubav i toplinu o kojoj sam čeznuo u svom svakodnevnom mraku. Donijela si iskrenost i prihvaćanje mene onakvog kakvog zaista jesam, a dobro znam koliko je to teško i koliko je snage, hrabrosti, inata i ponosa potrebno za voljeti nekoga poput mene.

Želim ti reći.. doista te volim. Doista. Volim te.

Nema komentara :

Objavi komentar