Kolumne

četvrtak, 9. veljače 2017.

Daniela Bobinski | Na dlanu kap


Nisu moje pjesme od velike mudrosti,
jer jednostavan život tek obične priče nosi.
Svakodnevne kakve jesu, moj život ih prima,
i onda njima stihove rosi,
pa ih dijelim svima.

Nema tu velikih misli, što se čine nerazumljive, daleke,
one su jedanko obične, svima vidljive, kao i tok neke rijeke.
Možeš iz njih piti, il pokraj njih biti,
možeš ih proći u sigurnosti čamca ili u njih cijelim sobom uroniti.
Na tebi je neznani putniče,
što ćeš učiniti s njima,
a na meni je propuštati kapi,
jer tako ih mnogo na izvoru ima.

I ljubim tu vodu,
bistru,
tu misao ko i voda čistu,
jer ona me opet evo,
obnavlja i svježi,

i misao po misao, riječ za riječju,
kroz dlan u koji sam zagledana klizi i bježi.
Pa ih lovim ko dijete zaigrana,
pa ih sklanjam u riječ što se piše,
brže, brže,
dlanovima prelijevam,
jer samo tren neoprezan i nema ih više.

Ah, igra divna,
i slike mile,
ponekad drage, nekad bolne ko u ruci led,
ah, srce slabo,
i pogled sklonjen,
nekada gorke, nekad pak slatke i okusa pune,
ko med.

Al nema mi druge,
tu mi je biti,
moram ih jednu po jednu u stih pohraniti,
čistit se, piti.

Ah sveta vodo,
izvore vječni...
stajem cijela pod tvoj bistri slap,
i znam,
sve što sam uhvatila i u stih pohranila,
samo je kap...
samo je kap.                                                                   

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.