ponedjeljak, 2. siječnja 2017.

Slavica Gazibara | Siječanjske slike


Cjelodnevno sivilo odjednom prorijeđeno
predvečernjim suncem koje iznenadi
uspavane krovove
U trenu stare zgrade obučene u patinu i sjetu
osmjehnuše se
prozorčićima zakukuljenih mansarda

Zaustavlja dah fina čipka
u pozadini golih siječanjskih krošanja dok
odbljeskom svjetlucaju stakla udaljene višekatnice
U samotnim trenutcima kada sve se propituje
kao blago spasenje izranjaju drage slike da
prorijede misli
umire osjećaje


Koračam li ulicama grada
strogog austrougarskog tlocrta ili
lebdim altamirskom špiljom
Tko sam
tijelo
fluid
zagubljeno sjećanje
pogreške prirode
kad
cio sam svemir

Paučina dolazeće večeri gusti se i
lutanja prestaju stvarnim obrisima kuća i drvoreda
Ljepota zaustavljena životnom praktičnošću
zakopčavanja kaputa i povratkom

Širine zamijenjene s pedeset kvadrata
i zidovima sa sedam vrata

Nema komentara :

Objavi komentar