Prevoditelj: Marko Frančović
Lumen, 2015.
Iza priče o svakom velikom gradu zasigurno postoje i usmene predaje o tome kako su njegovi temelji puni različitih tunela, prolaza i misterioznih katakombi, ostataka davnih vremena. Nitko ne zna odgovor zbog čega su građeni. Razloga je puno, a ljudi kao ljudi na svaku tuđu priču dodaju još i svoju... i tako nastanu legende. Ostaci prošlosti samo čekaju da budu otkriveni i zbog toga su ljudima i zanimljivi.
Moskva. Grad u čijem se podnožju taloži njezina povijest. Roman započinje prateći život mlade djevojke Galine, koja živi zajedno sa majkom i trudnom sestrom Mašom koje jedva spajaju kraj sa krajem. Galina je jedna od onih žrtava komunizma koji su zbog krivog razmišljanja bile hospitalizirane i kojima je dijagnosticirana lažna dijagnoza za političke buntovnike - sporonapredujuća shizofrenija. Bez obzira na lažnu dijagnozu, Galina oduvijek može vidjeti neka sjenovita kretanja krajčikom oka, neku čudnu omaglicu o kojoj nije nikada govorila u strahu da ponovno ne završi u ludnici.
Ono što ju je održavalo lucidnom bila je njena velika ljubav prema mlađoj sestri Maši. Sve se mijenja kada Maša nestane a Galina shvati da se njena mala seka pretvorila u čavku.
Na putu pronalaska Maše, Galinu će pratiti i Jakov, policajac koji također istražuje mnogobrojne nestanke diljem grada i Fjodor, ulični slikar koji je primijetio neobična vrata s odrazom u lokvicama vode koja se otvaraju i puštaju malena, slabašna bića u njihov svijet. Portal, kroz koji će ta trojka proći dovesti će ih u jedno neobično mjesto, svijet podzemlja u kojem žive izgnani i zaboravljeni, poganski bogovi i razni junaci bogate ruske povijesti koji su se sakrili daleko od majčice Rusije..
"Pomislio je na povijest koju su učili u školi i osjetio duboku zahvalnost što je tu, u podzemlju koje mu je omogućilo da dopuni dirljive priče o osvajanjima i pobjedama, o revolucijama i herojima, o spriječenim invazijama; bio je zahvalan što je tu bila i ona skrivena strana bez koje ništa ne bi bilo smisleno. Cijelo vrijeme bila je tu i sad je Fjodor znao zašto se svijet činio kao da stoji na krivoj nozi,nekako nagnut bez onog bitnog.Zapitao se osjećaju li se svi tako.Osjećaju li neodređenu čežnju za nečim što smatraju davno izgubljenim,a zapravo je samo zakopano pod zemlju."
Ni podzemni svijet nije savršen, ali oni uspješno pronalaze saveznike, koji iskaču iz poglavlja u poglavlje. Pojavljuju se zagonetni Sovin, Jakovljev djed i Elena, razni poznati i nepoznati borci iz povijesti Moskve, štakori koji komuniciraju s ljudima, razni likovi iz različitih mitologija - Djed Mraz, rusalke, Zimun-krava koja govori i koja je napravila Mliječni stazu, Koščej koji je sakrio svoju smrt, domovoji, Gamajun, Alkonost i Sirin - legendarne stanovnice podzemlja koje su slične Žar-ptici i jednooki Likho.
Sve se dodatno zakomplicira kada shvate da se uz to što netko pretvara ptice u ljude, pojavljuju i ubojstva i da je zbog ljudske pohlepe osim nadzemnog ugrožen i podzemni život. Zar je moguće da netko iz nadzemlja zajedno s nekim iz podzemlja želi iskoristiti sveukupnu situaciju i iskoristiti je za svoje interese?
Opisujući Moskvu, njezino sivilo u prvim godinama kapitalizma 90-tih godina, Ekatarina Sedia zapravo traži izlaz za sve podčinjene koji postoje u dugačkoj povijesti Moskve. Mjesto gdje bi se skrivali borci za pravdu, revolucionari, disidenti koji su uvijek razmišljali drugačije, koji su zagovarali građanska prava i uvijek bili protiv trenutnog sustava. Gdje bi bolje našli pravdu i zadovoljštinu od nemilosrdne Rusije koja mijenja svoju ljubav prema svojim stanovnicima kao vjetar na listu? Gdje bi bolje smjestila skriveni svijet nego u podzemlje?
Sedia crpi nadahnuće iz niza različitih pozadina, stvarajući neku vrstu mitološkog mozaika, uzorak ideja iz različitih kultura i vremena koje su u prošlosti zvale Rusiju svojim domom. Upravo zbog te bogate prošlosti i bogate folklorne baštine ne mogu reći da sam se uživila uz cijelu tu priču. Niti uz jedan se uz jedan lik nisam mogla poistovjetiti, zavoljeti ga, što ne znači da nisu bili dobro napisani likovi. Štoviše, više su mi se svidjeli likovi koji su samo spomenuti ali kojima je Sedia dala malo više stranica da opiše njihovu povijest i način na koji su stigli u podzemlje.
Građani u nadzemlju kao da žive na rubu ili jedva žive uopće; prisjećajući se slavne prošlosti ili sumorne sadašnjosti. To je nešto što je prilično tipično u ruskoj književnosti: od Tolstoja i Čehova do Lukyanenkoa i njegovih sunarodnjaka. Bilo bi zanimljivo, bar jednom pročitati nešto o Rusiji u kojoj ne bi bilo toliko njene sumorne ,teške i bogate prošlosti.Sedia se u romanu bavi i nekim od (stereotipnih) problema u modernoj Rusiji - nedostatak socijalne pravde, alkoholizam, i najvažnija - ruska nesposobnost za prijenos iz SSSR-ovog načina života i razmišljanja prema suvremenoj Rusiji i novom načinu življenja.
"Fjodor je oborio još jednu žesticu i čekao poznatu alkoholnu maglu u koju će utopiti svoj osjećaj gađenja prema svijetu.Djed Mraz imao je pravo-površinski svijet izdao je svoje stanovnike...To Fjodora nije iznenađivalo-Moskva nije bila ljubazna prema onima kojima je do nje stalo."
Završetak knjige i Galinin odabir na kraju romana jedina je svijetla točka u tom sumornom i strašnom sivilu. Dovoljno da shvatimo da ipak postoji jedan glas koji je dovoljan glasan u vremenima nepravde i bezumlja.
Prva objava: citajme.com
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.