S jeseni sve moje žudnje procvjetaju. Dok bi jesen bronzom bojila krajeve mog sela, ja pun rana često sam budan, rosom žedna jutra čekao. U lutanjima često, brigama sam razvaljivao svoju dušu. Nikad nisam mogao da se borim sa svojim nemirima. A kad bi došla noć, ja pod prozor sam sjedao buljeći u daleku tamu. Sjetio bih se tvog lika i mir bi me okupao kad god bih ti ime izgovorio.
A ja s mirom ne znam da drugujem. Pa obično tražim novi način da sreću svoju razvalim. Pokušavam ljubomorom da te ugušim. Ti se tome lako opireš. Vješto budiš i moj nemir i još vještije vraćaš moj mir. A ja ne znam ko sam, što sam, gdje sam...
Jednom davno u nekom od mnogobrojnih života koje sam vodio, stazama koje u stid su zarasle tragao sam za onom koju trebam. Umoran se u stvarnost vraćao. Zatvarao sam se u četiri zida, potezao za knjigom, a još češće za lošim vinom. Kako da se smirim?
Čuvao sam sebe trošeći se s jeftinim djevojkama. Srce svoje sam nezidanim zidovima ograđivao. Nisam mogao da ih volim. Srce sam vezao u tami tih zidova koje sam gradio lažima. Dušu nisam mogao da poklonim, jer nisam znao da ju imam. I sve to do ove jeseni kad sam konačno sreo tebe. Ti me, kažeš, voliš. Ja te volim više. Jesen mi te donijela kad od svega sam bježao, žudnje svoje skrivajući. Srce jako zalupalo. Zidove razbilo. Sad samo hoće da voli. Duša se u tijelu pomjerila. Dala na znanje da je tu samo za tebe.
Danas te posmatram, dok sjediš okrenuta mi leđima na klupi u gradskom parku. Čekaš mene koji ne zaslužuje čekanja tvoja duga. Ali ti imaš strpljenja. Ja se pitam šta je to što ti je drago na meni?
U rukama držiš knjigu Henri Milera. A tako si čista i božanstvena. Ovaj prljavac koji ti ovo piše, zaslužuje li tebe tako savršenu? A ti čekaš. Blaga jesen je. Djeca se igraju oko tebe, a ti savršeno mirna listaš stranice Henrijeve knjige. Ja ti prilazim kao vječnost dugim koracima. Bojim se da ti priznam posljednje što od tebe krijem, a to je da ova probuđena i razlomljena duša titra u meni zbog milion strahova u lažima rođenih, u nevjerstvu crnim okom u daljini oplakanih. Od mene presilnog, pokornog u trenu napraviš. Ti možeš sve!
Ovih milion rana na razlomljenoj duši jednim dodirom liječiš, a da to i ne znaš. Dok sjedam pored tebe ti odlažeš knjigu i grliš me nježno. Ne pitaš me ništa. Čemu ta bezuslovna ljubav?
Na početku si me više voljela. - kažem ti, a ti se ljutiš.
Ali, ne dugo. Osmjehneš se na svako moje volim te. Kažeš mi da se ne vezuješ tako lako, a i ja se, jebemti, mučim s tim vezivanjem. Stalo mi je do tebe, a sve činim da nas uništim. Dobre stvari ne umijem da čuvam. S jeseni se u meni često probudi i onaj drugi ja. Onaj koji uništava ljepotu jednim potezom. Nikad nisam iskreno volio. Ti me rasklapaš, potčinjavaš, uzdižeš i lomiš, a ja iskreno i prvi put volim. Priznajem sve poraze, jer ti me pobjednikom činiš. Gledaš preko mog ramena. Tiho mi šapućeš i testiraš moju ljubomoru. Zašto mi to radiš i nanosiš boli? Znaš da niko ne zna kao ja da te voli. Zabavlja te sve to. A ja želim da se smiješ. Želim svoju sreću kroz tebe.
Jesen je. Držim te za ruku. Krošnje su već primile crveno-žutu boju. Pepeljaste tkanine jesen već navlači u daljinama prema kojima idemo. Ti nosiš knjigu, držiš me za ruku i maštamo zajedno. Podnosiš me vješto. Voliš još vještije. A ja bez tebe, boje oko sebe nikad nisam primjećivao. Sad mi sve ima smisla. Pratim te kući, a već mi nedostaješ. Tragajući za tobom, gubio sam sebe. Kad se jesen presvukla i prošetala mojim sokakom, ja pronašao sam nas. Ja više ne znam razmišljati kao jedinka. Plašim se, a ipak volim taj strah. Kad si pored mene ja mogu sve. I hoću sve.
Ovaj tekst je trebao reći šta osjećam. Trebao je pričati o jeseni. Ali, ja ipak mogu samo pokušat vješto svu nevještost da ti predstavim pišući samo one dvije riječi.
Željama mojim oplođeni snovi rodili su ljubav koju čuvao sam samo za onu, koju jesen mi donese sasvim nenadano. Znam da žudnja konačno bez straha nesputana lebdi, a ti mi krotiš kao zvijer bijesnu dušu, nekad davno podivljalu i vraćaš me savršenom miru, s kojim ne znam da drugujem. Ti tako lako pobjeđuješ sve moje nemire.
Koliko ljubavi imam, pa ni jesen više ne plače. Savršeni mir. I mi. Dok nas bude, jedina...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.