Sjećanje pišem jer to je samo ostalo
Blijedi polako od njih šezdeset
Zadnje prosinačke večeri
Kad padali su visoki snjegovi i topili se iznenada
Kad tuga je ostala u jednoj noći
A nebo je bilo nedostižno sivo
Kad život je okrenuo leđa
Dijete je plakalo duboko u sebi
Svitanja bila su sve praznija
Na ljubav naslonjena
Sjećanje pišem sebi u dušu gledajući
Još bijeli se zapuh vjetrom nanesen
Noć je uzmicala prtinom
U pogledu mutnom od straha i tuge
Drhtala je ulična lampa i sve godine nove
Kućom praznom u koju se nikad vratila nisi
Tako je moralo biti knjigom davno napisanom
A sve drugo tuga je bila od njih šezdeset
Što ruše se ponovno u prosinačku tristošezdesetdrugu
Tintom sjećanja zapisanih sve bljeđom pišem
Tražeći još uvijek odgovor
U onome što je samo ostalo
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.