Kolumne

subota, 14. siječnja 2017.

Katarina Mijatović | Zbogom učitelju

         «Tako brzojeste, zaista brzo!!!» - mislila sam u sebi o ovim zadnjim danima osnovnog školovanja koji nisu stajali preda mnom već su hitali nemilice s mojim godinama.
            Držala sam u ruci brošuricu koju nam na brzinu podijeli nastavnica matematike, tek onako bez upoznavanja što nas sljeduje da možemo naći u njoj. Lagano s mnogo straha, koji sam inače davno preboljela bilo pred publikom, novinarima, kamerama, otvorila sam ju.
Poput zle nemani iz morskih dubina izroniše velika, debelo tiskana slova «Vodič  za izbor zvanja». Odmah ju zatvorim jer mi se učinilo da su prednje korice bile oslikane življim bojama i raznim crtkarijama.
            «Nije me pamet prevarila»- pomislim gledajući u brošuru, te nesvjesno progovorim sama sa sobom: «Šareno i budali drago…a unutra crnilo, jad, nepoznanica!!!»
            Odložim brošuru kraj sebe, bacajući pogled na prozor u čijem okviru se nalazio vrabac nespretno leteći s podugom slamkom sasušenog sijena, a negdje dalje preko igrališta crvenjeli  se krovovi iznad kojih su se njihale zelene grane raznih vrsta stabala. Malo poviše njih, plavetnilo neba. Šaralo ga sunce svojim zlatnim zrakama, poput klasja žita kad u zrenju nabubri, raširi se. Pogled me ponese dalje, a u njemu se redala mjesta od Županje do Dubrovnika i nazad preko cijele lijepe naše domovine. Zastanem u svakom mjestu sjećajući se svih zgoda, takmičenja, druženja.
            Znala sam kako sam ih ja doživjela, međutim nikada se nisam zapitala; «Gdje je tu moj učitelj, što njega muči, hoću li opravdati njegova očekivanja?» Uvijek sam se potrudila biti primjerenim djetetom, ali i obraniti neke od svojih stavova, pa makar me to koštalo ocjene, ukora, roditeljske vike i galame. Na sreću moj učitelj uvijek je bio tu. Spoznala sam mnoge vrijednosti, mnogo naučila…razumjela. Možda ne bi bilo Martinovih konja, Guščjih krila, Badnje večeri…sijela i divana, što u školi i za kasnih noćnih sati zapisah, a on pregleda, popravi, dotjera, pa hajd s tim od Županje do Dubrovnika. On mi je pokazao ljepotu Hrvatske, naučio ljubiti Slavoniju, svoje ognjište.
            Pogled me vratio učionici u kojoj su moji vršnjaci, niske stolice i klupe, a k tome i ona ogromna zelena ploča na kojoj ću možda još koji put ispraviti Č i Ć, napisati neki pokus, pokušati riješiti pokoji matematički zadatak, dopisati Kiki + Zovkić, a  vjerujem i potpisati se punim imenom i prezimenom na kraju školske godine.
            Vjerojatno će me tada netko koriti, psovati, pričati loše o meni, ali sigurna sam da će uvijek iza mene stajati jedna osoba koja će znati cijeniti moje šale, igre, crtkarije ali i moje pisanje; moj bivši razrednik, mentor i učitelj.
            Odložim brošuru pod stol…odavno sam odlučila što želim biti, ima tome već dvije godine. Zna to i moj učitelj.
            Svjesna stvarnosti shvatim kako ništa nisam prepisala s ploče, ali i da sam napisala na školskoj klupi «Zbogom učitelju».
            Uhvatim sebe kako mi poteče suza niz lice…možda zato što sam ga upoznala bolje od drugih i shvatila da smo ipak samo i on i mi ljudi. Ljudi sa svojim manama i vrlinama. Stoga ZBOGOM UČITELJU, jer sutra ću morati otvoriti neka druga vrata neke druge učionice, zaviriti u dušu drugog učitelja ili učiteljice. Sumnjam da li ću znati za crnku, plavušu, tamnoputu…i da li će drugi učitelji znati za plave oči, crnu kosu, tajnu moga bića.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.