Kolumne

subota, 14. siječnja 2017.

Marija Jurčević | Crvena jabuka


Crni hodnik,
hodnik tuge.
Zadnja soba
u njoj kreveta sedam,
stiže ručak ali samo jedan.
Velika kolica i samo mala crvena jabuka
na njima,
a mene steglo u grudima.
Sestra kaže, ručak je
sjednite.

Moj tata, jesti ne može,
a tako je volio jesti
i kaže da je gladan,
krvav, mršav, jadan.
Nema pomoći, odlazim kući
i čekam dan idući.
Ništa mu donijeti neću
tek pokušati donijeti sreću.
Nazove me i kaže prvo:
znaš Majo onaj do mene je umro
i sutra dan još jedan
i više ih nema sedam.
I znao je i niko mu to nije trebao reći,
da je on sljedeći,
da će biti treći
Utješiti ga nisam mogla,
laž nije pomogla.
Javio mi se i reko:  Majo
nepromočivu plahtu su mi stavili,
znaš ja sam ti sljedeći,
gorko sam plakala sjedeći
i javili su mi dan sljedeći,
da je zauvijek sklopio plave oči
i nije mu bilo pomoći.

1 komentar :