Igor Petrić | Crno-bijeli film

Misliš,
onako neformalno
i pitaš se,
pitaš se – ČEMU SVE TO?
Odakle potječu ta i slična pitanja
s kojima je ponekad
teško život sanjati!
Nerazumljiva su ti.
Možda ih ne prepoznaješ, ne vidiš.
Stežu te ponekad poput okova
od kojih nije lako pobjeći.
I tako,
vuku se dani,
dan za danom,
dan za danom,
ciklički
kao u nekom crno-bijelom filmu.
Sve vrti se,
iste slike, isti ljudi
od kojih, čak i da hoćeš,
ne uspijevaš pobjeći, zaspati.
Misliš,
onako neformalno
i teško ti je ponekad.
Nemaš odgovor dok polako
ubija te dosada.
Vrati se,
da, vrati se
među primitivnu,
tehnički obdarenu,
svjetinu.
Osjeti njihovu snagu, njihov vonj
umotan u ponos, predrasude,
samo zato što su dio napretka
nekog novog svijeta.
Osjeti snagu njihove brojnosti
kojoj se teško oduprijeti.
Jaka je, neuništiva
jer ubija slobodne misli.
Ubija drugačije, sve one koji,
ma koliko se i trudili,
ne uspijevaju prihvatiti
kolektivnu svijest samozatajnog bunila
i zato će nestati,
zauvijek biti izgnani, zaboravljeni,
Daleko možda
dalje od očiju, stvarnosti.
Misliš,
onako neformalno
i urlaš – POBJEĆI! – POBJEĆI!
Pobjeći, daleko
dalje od očiju,
onako čisto,
neopterećeno zavjetima
u vlastiti film
vlastito
ludilo.