Kolumne

petak, 20. siječnja 2017.

Dragica Šimić | O sreći



Sreća su riječi
Što poput kiše
Natapaju suhu, napuštenu zemlju,
Zemlju bez gospodara, bez sluge,
Bez sjetve, bez uroda.
Svaku noć iz očiju  kišu zazivam.

Sreća su prsti
Sa čijih se vrhova otrgnu
Male barke izgubljenih sazviježđa
I doplove u mora moga mediterana.
Tamo, sasvim blizu obalama
Gdje nadlijeću ptice koje razumiju samoću
I gnijezde se prpošne i nemirne u grudima.

Sreća je u vjetru što otpuše jesenje lišće
Mladih jasika iz očiju,
Pa pogledaš onim pogledom iz kojeg Sirius
Pali noćne krijesove na nebu
I od kojeg pola zvjezdica popada i zgasne
Opčinjeno bolom tamnih zjenica.

Sreća je kad ponovo me pogleda raskoš jednostavnosti
Paleći svjetla u tamnim, zaboravljenim hodnicima.

Mogu li, smijem li
Pružiti ruku?

Nema komentara :

Objavi komentar