Kolumne

utorak, 27. prosinca 2016.

Sonja Smolec | Mori Ponsowy: Obilje


Knjiga Mori Ponsowy „Obilje“ me pomalo zbunila jer prema njenom naslovu i samom početku nisam očekivala da će me moći toliko okupirati.

Na svega stotrideset i pet stranica romana, kroz lik Mori, djevojke koja radi na odjelu marketinga, koja je privatno potpuno „otkačena“, nesigurna u sebe, svoj izgled, svoje marketinške sposobnosti slaganja slogana, i zbog svega navedenog poseže za kokainom. Istovremeno, Mori pokušava promijeniti svoju karijeru i postati spisateljica. Premda je sigurna da piše daleko bolje od njene kolegice s posla i najbolje prijateljice Matilde koja je baš u svemu njena sušta suprotnost i u svemu uspijeva, koju smatra plitkom ljepoticom, Mori unatoč svem svojem trudu u ničemu ne uspijeva.

Pod utjecajem kokaina i tableta pokušava pisati, izostaje s posla, i na kraju odlučuje dati i otkaz, no njen roman ne sliči na ono što bi ona htjela. Jednako tako ne uspijeva se oduprijeti svojoj sklonosti prejedanju i borbi protiv suvišnih kilograma što rezultira bulimijom.

Kratkim rečenicama autorica nas doslovce gura i prisiljava da čitamo dalje. Na pojedinim dijelovima romana nameće nam ritam koji nam nameće i sam život: sve, sada, brzo, odmah.

S druge strane pak, kad je to potrebno, svojim opisima sposobna nas je pritisnuti ali ne i udaviti. Na potpuno jednak način, kao i s kratkim rečenicama, uvlači nas u radnju i tjera da čitamo dalje.

Premda bi se i sam naziv romana „Obilje“ mogao preispitivati, da otkrijemo na što je točno autorica mislila, napisala je roman koji će čitatelja prikovati istinom o tome kako većina nas živi, koje vrijednosti čovjek traži, na koje smo sve načine prevareni i što se sve radi kako bi nam se neki proizvod prodao.

Autorica Mori Ponsowy izuzetno dobro psihološki oslikava svoje gotovo nestvarne likove. Unatoč tome, baš svi su nam toliko bliži jer su nam predstavljeni bez šećernog preljeva. U svakome od njih prepoznajemo bar malo sebe ili sebi nekog bliskog. Svi su onakvi su kakvi ljudi zaista jesu, prikazani i u najintimnijim trenucima pomalo groteskni, zastrašujući. Autorica je svojim pisanjem zagrebla u one najdublje dijelove ljudske psihe i intime o kojima se malo tko usudi tako otvoreno pisati.

Djevojka koja nas vodi kroz svoj život i upoznaje s galerijom neobičnih likova, pravu slobodu za sebe nalazi kad joj se pridružuje kuja Carmen, i gospođa Franciska koja povremeno čisti njen stan. Franciskin suprug pati od fobije nedostatka vode u svijetu i ona od Mori traži pomoć kako bi mu spasila život jer je opsjednut sakupljanjem vode u tolikoj mjeri da je istu prestao piti. Odlučivši napraviti dobro djelo, Mori vozi Francisku i preplašenog, gotovo katatoničnog Vermunda na obalu kako bi mu pokazala da vode zaista ima, da more nije presušilo.

Pomalo neobičan završetak romana je duhovno oslobođenje koje glavni lik doživljava daleko od savršenstva kojem je uvijek težila, na zabačenoj plaži prepunoj otpadaka i mrtvih riba. Totalni kontrapunkt dešava se na plaži kad se sve četvero, ona, Franceska, Vermundo, ponašaju potpuno nesputano, razodjeveni, bosonogi, dok se jedino kuja Carmen ponaša onako kako se psi inače ponašaju.

I ona sama se pita je li napokon učinila nešto dobro.

Knjiga „Obilje“ definitivno nije komercijalna već kvalitetna literatura koja se pamti a Edicije Božičević definitivno su, sa svojim izuzetno kvalitetnim prijevodima, veliko osvježenje.

Naklada: Edicije Božičević

Nema komentara :

Objavi komentar