Ponekad poželim biti normalna.Ne podizati pogled s pečenog tijesta u pekari u dnu moje ulice. No oči me ne slušaju pa traže prve budne ptice u podočnjacima prodavačice.
Na početku tržnice sjedi pogrbljeni starac.Vide mu se samo guste obrve i napuhane prošarane ruke. Prodaje dva kravlja sira i jedan ovčji. Dvije staklene boce s uljem zlatno zelene boje. U novinskom papiru jutrošnja su jaja. Pored svega leže velike naranče.Jednu je prepolovio.
Ponekad poželim biti normalna. I samo proći.
Ulica miriše na šumu.Borove prodaje obitelj. Toplinu u prstima čuvaju malim lončićima iz kojih se migolji vrući čaj.
Nordijska stabla.Samo u pitaru.
"Oni prošlogodišnji bačeni borovi još me bude noću."- govori mi žena i objašnjava "mali" obiteljski zakon."Koliko prodamo ... važno da nismo gladni."
Ponekad poželim biti normalna. Ne voditi razgovore koji se dugo vuku krvotokom.
Bojim se pitati za cjenu.Trebala sam djecu ostaviti doma.
"Ne brinite,cjene su vam kao i za obične."
Žena je sigurno vještica. Čita misli.
Možda smo sve žene, majke vještice...
Cijelom ulicom do mojeg ulaza, do stana na trećem katu, nečije 17godišnje dijete je nosilo bor u pitaru, meni i mojoj djeci.
Cijelim putem nisam uspjela smisliti suvislu rečenicu.
"Hvala ti puno. Molim te uzmi barem za piće."
"Ne dolazi u obzir. Sretni vam blagdani. I vama i djeci."
Ponekad poželim biti normalna i prešutjeti da mi pored dobrih ljudi nije važno ima li Boga.
Poželim ne posipati nepoznate ljude mrvicama sebe.
Poželim biti normalna.Ponekad.
1 komentar :
ljepota pisane riječi osjećaja divne duše <3
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.