Kolumne

petak, 23. prosinca 2016.

Daniela Bobinski | Priča o lampici


U jednom gradu, u jednom parku, na jednoj klupici sjedila je baka. Umorna od duge potrage malko je odmarala svoje već starošću oslabljene noge. No, uzela je samo mali predah u kojem je razmišljala o jednoj važnoj stvari. O kojoj to? O jednoj od najvažnijih stvari za sve bake, o rođendanu njene  unuke.

Već je cijelo prijepodne lutala gradom u potrazi za poklonom koji bi se njenoj dragoj unučici svidio, jer to je bio doista težak zadatak. Njena je unučica imala sve što bi poželjela i to gotovo odmah. Roditelji su je voljeli i dobro zarađivali, pa su joj mogli ispuniti svaku, pa i najčudniju želju i to su činili doista često. Jadnoj je baki bilo zaista teško izabrati nešto čime bi je mogla iznenaditi i razveseliti.

Zamalo je odustala, hodajući po tko zna kojoj ulici po redu, kad joj odjednom pogled privuče malena zelena lampica u izlogu. Sjetila se baka kako je znala svojoj kćerkici uz jednu baš ovoj jako sličnu lampicu, prije spavanja pričati priče i to je bilo najsretnije doba dana i za majku i za djevojčicu.

Da, to će biti pravi poklon, i njena unučica sigurno će uživati u nježnozelenom svjetlu, još nježnijem liku majke i njenom milom glasu dok joj bude pričala priče. Da, to će biti baš sjajan poklon.
Baka je ušla u trgovinu i kupila zelenu lampicu. Zamolila je prodavačicu da je zamota i još unutra ubacila i čokoladu koju je njena unučica najviše voljela, onu od riže, a zatim se sretna uputila u stan svoje kćerke i unuke. O, kako li će se i unučica i njena kćerka obradovati poklonu, eh, a kad se tek sjeti mnogih večeri koje su njih dvije provodile uz nježno zeleno svjetlo.

Čim je ušla u stan, unučica je izjurila pred nju. 

-Bako, bako, što si mi kupila!- vikala je skakućući od nestrpljenja.

-Čekaj, samo da vidiš, sunce bakino!- rekla je baka, namignuvši značajno ostalim ukućanima.

Jedva je čekala da djevojčica otvori poklon.

Kad ga je napokon otvorila, od nestrpljenja pokidavši lijep ukrasni papir, djevojčica je razočarano pogledala baku i posprdnim glasom rekla:

- Lampa? Kupila si mi lampu? Mislim stvarno, pa već imam svjetlo u sobi!

Zatim je nastavila pretraživati po papiru:

- I čokoladu? Imam ih pun ormar. Ovo je najbezvezniji poklon ikada!

Ljutito je zatim odgurnula papir i skočivši na noge izjurila iz sobe.

-Majo!- uzviknula je mama- pa kako se to ponašaš? Djevojčica se uopće ne obazrevši, zaputi u svoju sobu i pri tom snažno zalupi vratima.

-Mama, oprosti,  ja ne znam što joj je. Idem porazgovarati s njom- rekla je mama ugledavši bakino tužno lice.

-Ah... ja sam mislila dopast će joj se.. Moći ćeš joj uz nju pričati priče, kao ja tebi.. sjećaš se?-  tiho je, pognute glave odgovorila baka.

- Eto, tako nam i treba!-  ljutito se nadovezao tata- kad joj ispunjavamo svaku želju, pa od toliko toga više ni sama ne zna što bi! Današnja djeca ništa ne znaju cijeniti. Oprostite, bako, bila je zaista drska i, ma, ne znam uopće što da kažem!

- Hajde uzmite kolača- dodao je sažaljivo.

Ali baki nije bilo do kolača, njoj je bilo do plača... Pa se tiho ispričala da je već jako umorna od današnjeg dugog hodanja, i pozdravivši se, polako otišla svojoj kući.

I dobro da je otišla kući, jer da je vidjela što se sljedećeg jutra dogodilo, njeno staro i slabašno srce sigurno bi prepuklo od tuge.

Kad je sljedećeg  jutra njena unuka  krenula u školu, opazila je pred vratima veliku hrpu starih stvari, danas se izgleda odvozio veliki otpad.

-Sjajno!- uzviknula je i odjurila u stan, kad se vratila u ruci je držala zelenu, malu lampu. Bez razmišljanja bacila ju je na vrh stvari i promrmljala:

-Tako, tu i je mjesto takvom bezveznom  poklonu!

Zatim je odskakutala dalje, ne misleći ni trena na majčine riječi koje joj je izgovorila sinoć o baki, o njenim pričama, o lampici koju je i ona imala jednom davno dok je još bila djevojčica. Na uši je stavila svoje nove slušalice i na najnovijem modelu mobitela potražila pjesmu koja joj se sviđala. „E, to je već poklon“, pomislila je.

Nedugo zatim, po ulici je prošla još jedna djevojčica. Ona se u mnogočemu sasvim razlikovala od one maloprije. Hodala je sasvim sporo, gledajući više u pod, nego naokolo, baveći se brojanjem kockica kojima je bio popločen nogostup, tiho pjevušeći neku pjesmicu.

Bila je odjevena u izlizanu trenirku i roza majicu koja je nekada bila sjajno crvene boje. Tenisice su joj bile malko prevelike, ali to joj uopće nije bilo važno, jer su sa strane imale izvezene lijepe leptire, a ona je najviše na svijetu voljela leptire.

Kad bi se približila nekoj hrpi otpada, pogledala bi ima li što zanimljivo, jer uvijek se iznova čudila kakove stvari ljudi bacaju. Kad je stigla do nove hrpe, zastala je od čuđenja. Na vrhu hrpe stajala je najljepša, sasvim nova, nježno zelena lampica.

-Zar je moguće da ju je netko bacio?- promrmljala je više za sebe, jer na ulici u taj čas nije bilo nikoga.

 -Nevjerojatno.. Pa to je sasvim nova lampica. Kako je lijepa!- čudila se i dalje djevojčica, a onda pogledala naokolo, pa po svim prozorima, misleći da ju je netko možda zabunom bacio. Pričekala je još malo, da onome tko se možda zabunio pruži priliku da je potraži, a onda je slegnula ramenima i pažljivo se popevši do vrha, uzela lampicu u ruke.

-Ajme, što si lijepa!- tepala je tiho lampici, a onda je gladeći, baš kao da je živa, ponese kući, usput govoreći - što će se braco veseliti ajme, što će se veseliti!!

Požurila je zatim ulicom, zamišljajući presretno lice svog malog uvijek boležljivog brata, kad mu bude uz uzglavlje upalila ovo predivno zelenkasto svjetlo.

Uskoro je stigla do male trošne kućice na kraju ulice. Otključala je vrata i tiho ušla. Pozdravila se sa susjedom koja ga je čuvala dok je ona bila u školi, ispričala joj na brzinu, neobičan događaj s lampicom, a onda prišavši krevetu u kojem je ležao njen mali, bolesni brat reče:

- Vidi, vidi što ti je seka donijela!

- Lampica. Baš je lijepa - tiho je rekao brat, a lice mu je obasjao razdragani osmijeh, a zatim doda -a hoće li uskoro doći mama?

-Hoće, još malo. – odgovorila mu je susjeda, pozdravila ih oboje i otišla kući.

-Hej, znaš što?- upitala je djevojčica brata-  Ova lampica troši sasvim malo struje, i sad ćemo moći duže navečer uz nju razgovarati. Moći ću ti uz nju pričati i priče.. Heej! Moći ću uz nju i pisati zadaće! Kakva sjajna stvar! - sve se više veselila djevojčica.

- Znam!- usklikne zatim radosno - Priredit ćemo mami iznenađenje! Ti samo budi tiho i ništa ne spominji lampicu, jesi čuo!

Mali se brat okrenuo prema zidu, neće on ništa govoriti, i ovaj ga je razgovor već previše umorio.
Tiho uzdahnuvši, polako je opet tonuo u san.

Djevojčica je pak uključila lampicu i zatim otrčala van čekajući pred vratima majku da se vrati s posla.

Malo zatim ušle su zajedno u sobu. Majka je žmirila, a djevojčica ju je vodila za ruku prema krevetiću na kojem je spavao brat.

-Sad čeeekaaaj- tiho je rekla, a zatim upalila lampicu i veselo dodala - možeee!

Majka je otvorila oči, cijelu je prostoriju ispunjavala nježna zelena svjetlost.

- O kako lijepo!- uzdahnula je, a onda odmah nepovjerljivo dodala - ali, to je sasvim novo?

Ispitivačkim i iznenađenim pogledom gledala je ravno u oči djevojčici, znate već kako, onako kako se mame zagledaju u vaše oči kad nisu sigurne jeste li dobro postupili.

-Odakle ti to?- bojažljivo je dodala.

-Mama, ne brini, zamisli, netko ju je bacio, da, bacio, ovako novu i lijepu, ja to ne mogu vjerovati!- veselo je objašnjavala djevojčica.

Mama ju je još tren gledala ravno u oči, a zatim ne našavši ni traga neistine u njima, prigrli je i reče:

-Nevjerojatno, doista, nevjerojatno! Nego, jesli ti napisala domaću zadaću?

- Jesam majčice, i danas sam u školi dobila 5 iz pjevanja! Učiteljica je rekla da jako lijepo pjevam!- radosno je rekla djevojčica.

-Ptičica mala mamina!- rekla je mama, pogladivši je po glavi, a zatim provjerila dlanom čelo usnulog brata, poljubivši ga zatim nježno u kosu.

Te večeri kroz prozor malene kućice na kraju ulice, dopirala je divna i nježna zelenkasta svjetlost.
Tihi majčin glas čuo se na ulicu, i povremeno vedro i pritajeno dječje hihotanje. Nakon nekog vremena  svjetlo se ugasilo, ulicom se rasula tišina. U malenoj kućici čulo se samo tiho disanje njenih dragih stanara, a lampica je mirno šutjela i mislila kako je ovo najljepše mjesto na svijetu na koje je mogla dospjeti. 

Nema komentara :

Objavi komentar