Kolumne

petak, 16. prosinca 2016.

Dragan Miščević | Žabolovci


Potok je povrh pruge izvirao svojim bistrim plićakom iz dubokog vira uvučenog u gustiš vrba i kojekakve antrage, da ni sam Bog ne zna što se splelo u neprohodnu tminu u koju se nije lako i bez razloga ulazilo. Na tom nenadanom zavijutku izgledalo je kao da će potok svaki čas, samo što nije, izletjeti na selski sokak, drndav i prašnjav po cijeloj širini.

Kraj potoka se vječno šepurila jaruga puna zelembaća i kojekakvih drugih žabetina, zelene žabokrečine, punoglavaca i vrcavaca. Ti vrcavci su čudna stvorenjca! Kažu kako ih patka ili guska proguta tako ih odozada, kroz guzicu, izbaci van! Tu su se rado gegale patke, ponosno gakale guske, šišteći na nas dok su imale mlade guščiće i uživale da nas hrabre i odvažne delije od osam do deset godina najure sokakom do pruge ili do pecare kraj zadružnih štala.

Poneki ludi gusan ustremi se na samca junaka pa ti nema druge nego dati petama vjetra, a gusan se sav nadme i ponosno šepiri okrećući se svom jatu uz glasno odobravanje glupih gusaka i ludih guščića koji oduševljeno ispruže vratove grakćući i pijučući. Ta nas dreka pobjedonosnog gusana i njegovog jata najviše ljutila, ali smo se tješili izrekom da pametniji popušta te smo bezglavo bježali pred napasnikom, ali nevolja je brale moj u tome što ti se drugi smiju i sprdaju, a pogotovo oni za glavu stariji.

I kad zlokobna guščija družba iščezne u potoku ili odglavinja uz potok pasući travu, oko bare isplaznu zeleni žapci, a onda ti eto veselja – hvataj žabe i radi s njima što te volja, samo je nevolja u tome što rijetko kad uhvatimo žabu. One izbulje očurde, ne trepću, stoje kao ukočene, a čim priđeš malo bliže, one – hop! i nestanu u mutnoj vodi. Moraš se prikradati na prstima mic po mic, polako, polako, i taman da ga zgrabiš, a on odskoči i đipne u vodu. I u istom trenu poskaču sve žabe hvatajući protivnu stranu bare, a ti glupo buljiš u njihovo buć! Buć! Buć!

A onda sve ispočetka. Čučiš balava nosa uz grabu, zagaziš u nju ne žaleći bosih nogu pa hrabro – hop! i već ti je tur mokar, a žabe veselo zakreketaju ruglicu kre-kre-kre! Da crkneš od muke i jada.
Oni stariji krakonje ipak ulove žapca kao od šale, bar tako kažu. Njima to nije nimalo teško. Samo ture ruke u grabu i – evo žapca u ruci!

I, gle čuda neviđenog i nečuvenog, netko pronio priču: „Znaš li ti da Talijani jedu žabe?!“

-    Kako bi jeli žabe?! - u nevjerici vrtimo glavom i dodajemo:

-    Nitko živ u selu ne jede žabe, a sad odjednom: „Talijani jedu žabe. Nevjerojatno!

Ali priča je iz dana u dan sve više rasla i postajala sve ozbiljnija, pa ti se činilo da ćeš skoro i sam povjerovati u nju, ali opet, ako zrelo razmisliš:

-    Zmije jedu žabe, to smo vidjeli ne jednom. Rode ih tamane, pa i čaplje, a i koja guska osladi kljun, ali ljudi i žabe – toga u selu nema.

I na kraju se netko dosjeti:

-    Hajdemo probati!

-    Hajde!

Složi se učas junačka družba od pet-šest po izbor junaka i krenemo u žabolov.

Jedan stariji klipan, baš je pravi pametnjaković, počeo tupiti kako je ta zelena žabokrečina u grabi – žablje jaje! A, onda, pobro moj, slušaj dobro, iz tih zelenih jajašaca što su prekrila ustajalu vodu izlegu se punoglavci! A, da štos bude još veći, kaže on da se punoglavci pretvore u žabu!

Baš svašta! Smijali smo se do suza. Nismo mi takvi tikvani da mu povjerujemo, jer žabokrečina je žabokrečina, punoglavac je punoglavac, a žaba je žaba! To svatko zna.

Kokoši, guske, patke, ptice i sve pernato nosi jaja, a gdje nas nađe da nam masti kako žabe legu jaja?! Da pukneš od smijeha! Neki su ga podrugljivo pitali pravi li on kajganu od žabljih jaja jer su mu krakovi kao u žabe.

A s punoglavcem je pretjerao! Punoglavac je punoglavac, a žaba je žaba. Puna je bara punoglavaca sa malenim repićem na kraju i ne može nama netko pričati da su to buduće žabe. I svima je jasno da je krmača krmača i da ne može postati ni ovca, ni krava, ni kobila.

Ah, Bože moj, svatko ima jezik da njime lamata i melje što god hoće i kako hoće, ali ne može netko baš nas nasaditi svojim pričama.

Ustremi se naša junačka družina onkraj potoka i čučeći, puzeći dogmiže do bare i - brus! Hoćeš malo sutra uhvatiti žabu. Žabe u hipu đipnu u jamu, a voda se samo zatalasa.

Ipak se upornost isplati. Nakon mokrih i blatnih turova ipak se nekom posrećilo da uhvati jednog zelembaća.

A što sad s njim?! Tko ubije žabu – umrijet će mu mati, zna se!

-    Ubij ga!

-    Neću!

-    Baš si kukavica!

-    Ubij ga ti!

-    Neću! Umrijet će mi mama.

-    Ih, baš si praznovjeran!

-    Onda ga ti!

-    E, neću, gadi mi se držati žabu u rukama!

A onda gurajući jadnog žapca iz ruke u ruku, netko ga tresne posred sokaka i on se jadnik prevrne na leđa.

-    Što sad ?!

Učas je suho granje plamsalo, a Diva je vrtio krakove na štapu. Malo zagorjelo, malo crno od dima, ali zaključe da je meso pečeno jer im je bilo dosadilo čađiti ga na dimu vrbovih grana.

-    Gotovo je! Pečen je!

-    Pih! - štrcnu netko između svojih ščrba na parove razbrojs.

-    Radije bih jeo ludara nego ovo! - promrsi Ribac.

-    Pa nemoj, ali ja hoću!

-    I ja ću!

-    I ja!

-    I!

Rastrgaše krakove tko je koliko otkinuo, a vruć komad čađe i dima gurnuše u razjapljene ralje.

- Fuj! Bljak!

I tako smo se uvjerili da žabac nije nikakvo jelo. Ma jok, ne jedu Talijani žabe! Lažu! Svi lažu!


Iz zbirke priča Sjećanja, 2012. godine

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.