Kolumne

utorak, 6. prosinca 2016.

Dragan Miščević | Povratak


Sedmodnevno putovanja autobusom  preko Beograda, Kragujevca i Skoplja do Ohrida povratkom preko Čačka, Sarajeva i Banja Luke u naš Kloštar bliži se kraju.

U busu žagor, pjesma, veselje. Ozarena lica. Uzbeđenje raste. Prelazimo Ilovu. Moslavačka ravnica zagrlila autoput. Volodersko vinogorje rasteglo se u osmijeh. Česma je iza leđa.

Odjednom vrisak: Kloštar! Kloštar! Kloštar!

Pedest i pet grla skandira iz sve snage: Klo-štar! Klo-štar! Klo-štar!

Lica zajapurena. Crvena. Sretna.

Dva crkvena tornja uprla oči u autocestu. Vrište naši užareni pogledi u vedre tornjeve. Stražare oni nad Lonjskom ravnicom. Dovikuju nam: „Čekamo vas, draga djeco! Pusto je bez vas i vaše cike. Promenada je tužna. I naš centar. Breze, javori i kesteni na promenadi tuguju za vama. Lišće vrisnulo crvenilom od želje da vas laganim drhtajem razveseli.“

 Svi ustali. Uprli zjenice u zvonike izdignute iznad razgranatih voćaka i drveća u nebesku vedrinu.
To su zvonici Župne crkve Blažene Djevice Marije i crkve svetog Ivana Krstitelja, čiji je 69 metara visok toranj još od 1817. godine polazišna točka za provedbu katastarske izmjere za Hrvatsku i Slavoniju. Autobus se trese od cike i vriske. Polako klizimo Savskom ulicom kroz Ivanić. Čekamo na rampi. Vuče se teretnjak kao gladna godina. Nikad proći. Muk. Iščekivanje. Konačno krećemo.

Uskoro natpis: Kloštar Ivanić. Svi skaču: Klo-štar! Klo-štar! Klo-štar!

Stajemo kod restorana zvanog Vijetnam. Tako se udomaćio naziv jer se često dešavaju kavge i tučnjave. Bijele kuće u Vukovarskoj ulici zovu svoje mališane, ali oni neće van. Moraju do škole. Vidjeti Centar, crkve, školu, promenadu, samostane, trgovine…

Ludilo! Svi se njišu. Pjevaju! Pozdravlja nas Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. U njoj su vrijedna propovjedaonica, prijenosni tron Majke Božje s baldahinom, krstionica sa skulpturom svetog  Ivana, orgulje domaćeg majstora Pavla Pumpa, motiv Pieta, kamena skulptura Majke Božje...
Uz crkvu je franjevački samostan.Apostolat sestara franjevki, novakinja i postulantica.

Iz dvorišta časne sestre pozdravljaju nas bistrim okom i zagonetnim osmijehom. Mašu nam.
Trgovine i restoran zirkaju u nas. Znatiželjne glave natiskale se na prozore i vrata: Evo ih! Dolaze!
Centar poskočio od veselja. Stoljetni zdenac u samom centru pospano zijevnuo, upro pogled u zanjihani bus prenuvši se iz stoljetnog sna.

Crkva svetog Ivana Krstitelja, oronula, stara, polusrušena, oslonila se na samostan časnih sestara karmelićanki. Na pročelju nazire se godina 1508. Završetak gradnje.

Na oronulom pročelju ploča s natpisom da je crkva ishodišna točka za katastarsku izmjeru. Zapuštena apoteka šćućurila se uz razvaline crkve. Najstarija apoteka u ovom kraju.  Fratri su odavno liječili bolesne. Još u 17. stoljeću i  još prije.

Promenada vedra i čista skriva se ispod razgrantih breza i kestena. Kroz otvorene prozore autobusa struji svjež, čist i dišeći zrak. Tako je opojno udahnuti ovu domaću svježinu.

Dom zdravlja i nova apoteka samuju u jesenje predvečerje.

Drvene klupa na Promenadi nestrpljivo se vrpolje. Čekaju povratnike koji će na njima osloniti torbe i sjesti na naslon.

Škola! Uredna. Draga. Mila. Raskriljeni prozori začuđeno bulje. Stajemo. Izlazimo. Ori se: Klo-štar! Klo-štar!

Izlaze svi. Nigdje ljepše nego li u Kloštru! Kakav Ohrid!? Beograd!? Kakvo Skoplje i Sarajevo!? Ni Pariz, ni London, ni Beč nisu mu ravni.

 Uzbuđeni i sretni odšetat će u topli zagrljaj svoje obitelji prepuni utisaka sa dugog, jako dugog putovanja, sa saznanjem da je Kloštar najljepši.

Nema komentara :

Objavi komentar