Božana Ćosić | Snaga ljubavi

Noć se spustila nad malenim gradom. Zablistala je svim svojim čarima kroz zvjezdano nebo, kroz mjesečinu. Dvoje, isprepletenih prstiju, šetali su polupraznom ulicom, korak po korak, dopustivši da im se mjesečina zrcali na licima. Doimali su se i više no sretno, ali, najednom su se isprepleteni prsti razdvojili...

*            *            *

„Ma da? Sad mi to kažeš. Sad kad sam napokon pronašao posao, kada se sve počelo slagati. Kako si ti to zamislila?“


Djevojka je zastala. „Nadala sam se da ćeš shvatiti, odnosno, prihvatiti i... i poći sa mnom.“

Mladić ju je oštro pogledao. Tren je vladala tišina, a onda je gotovo viknuo: „Pa lijepo od tebe. Važno je što ti misliš i osjećaš. Jasno, volim te što odmah znači da je u redu sve što zamisliš. Slijepo ću te slijediti. I hoću, ako put bude razuman, a ovaj to nikako nije.“

„Ah...“ djevojka je uzdahnula. „Kako ne razumiješ? Ta znaš koliko sam se trudila oko rada i da nije tako, tko bi lud odbio priliku? Biti prepoznata znanstvenica među stotinama i stotinama drugih nije mala stvar, pogotovo što je u pitanju Njemačka. Napokon ću dobiti priliku, napokon će moj rad ugledati svijetlo dana, a onda, zamisli, ja mogu biti ta koja će pomoći bolesnima.“

„Tvoj lijek za tumor je tek u povojima“, drsko je odbrusio.

„Da, zato što ga nisam imala priliku prezentirati. Sada će na njemu uz mene raditi i drugi znanstvenici, a dobro znaš što to znači. Poznajem te, sve ovo govoriš iz prkosa.“

„Ne, nije iz prkosa nego zbog činjenice da ćeš otići, da će nas dijeliti tisuću kilometara.“

„To te brine? Ne želiš poći sa mnom što ti ostavlja prostor za nepovjerenje. Gle, razumijem te. Ne umanjujem tvoj posao, znam da si teško došao do njega, samo ti pokušavam objasniti da ne mogu odbiti. Jednostavno ne mogu. Pomislila sam da ćeš barem razmisliti.  Njemačka je zemlja mogućnosti. Vjerujem da bi se brzo zaposlio.“

Mladić je frknuo. „Da, da, na baušteli. Svaka čast, ni je ne umanjujem druge poslove, ali napokon sam se zaposlio u struci, napokon sam ono za što sam se školovao: profesor. Predajem matematiku i to na fakultetu. Halo, kužiš li to?“

Opet je zavladala tišina. Djevojka je oborila pogled. Itekako je znala koliko mu taj posao znači i koliko se trudio, čekao i što ne, ali opet, isto je i ona proživljavala, ako ništa drugo, morao je raumjeti.

„I što sad?“ protisnula je.

Slegnuo je ramenima. „Iskreno, ne znam. Ne znam što bih mislio, samo znam da je ovo više nego tužno. Nevjerojatno je koliko se sudbina igra sa dvoje zaljubljenih, koliko nam kušnja stavlja na leđa, a sve zbog šugavih poslova. Najradije bih prodao sve što imam i otišao na selo. Živio bih od onoga što sam proizvedem. Obrađivao bih zemlju, imao farmu... Da, imao bih žuljeve na dlanovima, ali bio bi sretan. Bio bi sretan...“

Djevojka je zinula. „A ja? Gdje sam ja u toj priči?“

Osmijehnuo se. „Pa uz mene, to se podrazumijeva.“

„Aha. Znači ovako: Preselili bismo se na selo i živjeli od onoga što sami stvorimo. Ja bih bila domaćica, a ti poljoprivrednik. Imali bismo lijepu kućicu, cvijetnjak, staju, njive...“, kratko se zamislila. „Može li se tako živjeti?“

„Može, zašto ne? Imali bismo krov nad glavom i hranu, a sve drugo bi kupovali od prodaje viška.“
„Hmm... A što misliš?... Što ako bi probali?“

„Molim?“ mladić je zaprepašteno zinuo. „Ako sam dobro shvatio, kažeš da bi probala, najednom bi sve odbacila i pošla u neizvjesnost. Shvaćaš li da sam rekao 'najradije bih', a ne 'napravit ću tako'?“

„Da, ali kad malo promislim... Što će mi značiti savršen posao, ostvarenje poslovnog sna, ako nemam tebe? Što će mi sve značiti ako sam nesretna?“

„Što će i meni značiti sve, ako nismo zajedno“, mladić je nadovezao.  „To znači da stavljamo ljubav ispred posla i to znači da se istinski volimo.“

„Da, ljubavi, upravo tako. Ti bi u tom slučaju nekome prepustio svoje radno mjesto, a ja bi prepustila rad drugima.“

„Ma jel' ti to ozbiljno? Zbilja bi učinila takvo što?“

Djevojka je odlučno kimnula. „Zašto ne? Zamijenila bih sve za ljubav  i sreću.“

„Onda pokušajmo“, mladić je ouševljeno izgovorio.

„Pokušajmo. Učinimo tako... Sutra krećemo u potragu. Može?“ dodala je s jednakim oduševljenjem.

Mladić je kimnuo pomalo zbunjeno, ali i samouvjereno.

„Prevrtljiva subina poigrala se s nama s ljubavlju. Poigrala se i izgubila...“ rekao je i stegnuo je u zagrljaj...

*            *            *

Noć je nad gradom blistala. Mjesečina je milovala sretna lica dvoje u ljubavi. Koračali su polako, dopustili da ih sreća povede. Isprepletenih prstiju krenuli su zajedno u neizvjesnu, ali ipak mnogo sretniju i prihvatljiviju budućnost. Tu budućnost iskrojila je snaga ljubavi.