Robert Janeš | Pogrešno ili neadekvatno: polumir u maglovitu polumraku

Autor fotografije: uıɐɾ ʞ ʇɐɯɐs

Probudim se ujutro s osjećanjem da je sve pogrešno. Da je sve bilo pogrešno i da će sve biti pogrešno.

Probudim se nakon zdravog sna s pomisli da sam na pogrešnom mjestu. Da sam u neprikladnom tijelu, u neprimjerenom umu. S osjećajem da sam na neodgovarajućem planetu, u inadekvatnom svemiru.

I sve to zbog činjenice da nisam pitao. Da onog jednog prohladnog i maglovitog jutra, izgužvan u zagrljaju samog sebe vlastitim mislima, nisam pitao ono jedno neobično nestvarno biće što je stajalo na raskršću polumračnih tunela kojim putem treba poći.

A nisam pitao jer mi se pitanje učinilo neadekvatnim.

A da sam pitao sad bih mogao razlog za moguću pogrešku prebaciti na ‘onoga koji je trebao znati’.

Piše Jean-Paul Sartre na početku svojih ‘Mučnina’ (prijevod Tina Ujevića):

“Najbolje bi bilo zapisivati događaje iz dana u dan. Pisati dnevnik, da bi se jasno prozrelo sve. Ne propuštati da izmaknu prelivi, male činjenice, čak i ako  su beznačajne, i razvrstavati ih. Treba reći, kako ja gledam ovaj stol, ulicu, ljude, ovaj svežnjić duhana, jer se to promijenilo. Treba točno opredijeliti opseg i prirodu te promjene…”

Krenuh tako jednog jutra u magloviti polumrak kad li nakon nekoliko desetaka koraka ugledam mladu ženu kako sjedi na hladnoj klupi pored nogostupa kojim sam žurio na posao. Pored nje poveća torba, ruksak možda, i mobitel koji je povezala bijelom žicom sa svojim ušima. U vidljivo uzdrhtaloj ruci držala je upaljač bezuspješno pokušavajući upaliti cigaretu.

Nisam se zaustavio da joj pomognem. Nisam imao hrabrosti pretrpiti pogrešno tumačenje moje namjere. Nisam želio vidjeti da se moja namjera doživljava neadekvatnom.

Ruke su joj se stvarno jako tresle, a nije bilo toliko hladno. Nisam bio spreman suočiti se s boli koja je tekla iz njenih očiju.

Jean-Paul piše opet negdje u svojim ‘Mučninama’:

“… No ne mogu objasniti ono što vidim. Nikomu. Eto: polagano tonem na dno vode, prema strahu.
Sâm sam usred radosnih i razboritih glasova. Svi ti ljudi provode vrijeme objašnjujući se, sretno uviđajući, da su istoga mišljenja. Moj bože, kakvu silnu važnost oni pripisuju tome, što svi zajedno misle iste stvari. Dovoljno je vidjeti kako iskrive lica kada između njih prođe jedan od onih ljudi s ribljim očima, koji se čine da gledaju unutar sebe i s kojima se nikako više ne možeš složiti…”

A možda sam samo htio ostati sâm u svom polumiru.

Magla je bila gusta. I promet je postajao sve gušći.

Trebalo je stići na posao.