Kolumne

srijeda, 26. listopada 2016.

Robert Janeš | Jesmo li mi ogledala jedni drugima?


Triptih o dvojstvu

slika prva:


Žena stoji pred ogromnim vratima od metaliziranog stakla. Zagledana brižno u svoj odraz prenosi težinu tijela na prste nogu u cipelama s visokim potpeticama i pokušava izdužiti tijelo izvlačeći kralježnicu uvis. Na licu joj izraz zabrinutosti i nezadovoljstva:
„Očekivala sam sasvim drugačiju sliku. Nešto nije u redu s mojom odjećom. Trebala sam ipak obući nešto ženstvenije… Zapravo, ni sa šminkom nešto ne valja. Ni s kosom! Izgledam tako muški! Ma ne, ne, sigurno nešto s tim odrazom ne valja.“

Na otvorenom dlanu desne joj ruke zlatasto se bljeska ključ jednostavnog oblika. Vrijedan je, osjeća se to u njegovoj težini. Pogledava u vrata pa opet natrag na dlan. Na vratima nema ključanice. Pritisne oprezno dlan lijeve ruke na staklo pokušavajući gurnuti vrata. Iznenadi je toplina staklene površine. Kao da je dotakla živo biće! A kad primakne ključ vratima stvori se na njima, kao čarolijom, otvor ključanice. Brzo gurne ključ koji umjesto da uđe udari o nešto tvrdo. Kao da je udario u svoj odraz s druge strane. Miče ključ unatrag i ključanica nestaje.

slika druga:

Muškarac stoji pred ogromnim vratima od metaliziranog stakla. Zagledan u svoj odraz diše plitko zbog stegnutih trbušnih mišića. Na licu mu izraz ljutnje i nezadovoljstva:

„Kako loše izrađuju ova metalizirana stakla, čovjek se definitivno u njima ne može prepoznati! I koji glupan radi ulazna vrata bez ključanice. Idioti! I što da radim s tim ključem koji sam dobio?
Ne sjeća se kad ga je i od koga dobio. Zna samo da ga ima i da ga treba upotrijebiti. Pritišće snažno dlan desne ruke na staklena vrata pokušavajući ih na silu otvoriti. Kao opečen miče ga sa staklene površine. Uplašio ga je osjet dodira živog bića. Zureći u svoj odraz na trenutak mu se učini da vidi nekog drugog… oči, ženske oči. S druge strane? Krene udariti ključem po vratima kad li se na njima pojavi ključanica. Ne vjerujući u pojavu ipak gura ključ u otvor. Ključ udara u nešto tvrdo. Kao da je udario u svoj odraz s druge strane. Miče ključ unatrag i ključanica nestaje.

slika treća:

Stojim i gledam. Gledam ih cijeli život. Okrenuti jedno drugome, gledaju se međusobno, ali svako od njih vidi tek puki odraz u ogledalu.

I svaki, ali baš svaki put kad se dotaknu postave između sebe infinitezimalno tanku pregradu koja njihovim ljudskim očima vrati sliku prema svim zakonima optike.

Tako blizu, a tako daleko jedno od drugog. I uporno pokušavaju otključati nepostojeća vrata. Guraju tako jedno prema drugom nepostojeći ključ, dotaknu se u djeliću vječnosti i već u idućem razdvoje.

Onda se ponovo i ponovo dotiču pokušavajući gurnuti nepostojeća vrata. Bezuspješno, jer čim se dotaknu ustrašeno se povuku svako na svoju stranu.

(Kako se jedno može tako podijeliti? I opet opstati, opet preživjeti… srce u jedan kut, mozak u drugi, tijelo u treći…)

I što li ih spaja pa ostaju tako preko nepostojećih vrata izmjenjivati dodire?

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.